Prošle sedmice gradovi u BiH su gorjeli, Sve je počelo u Tuzli, gradu s većinskim muslimanskim stanovništvom. Nakon toga, protesti su se proširili na glavni grad Sarajevo, Zenicu i Mostar, u kojem pretežno živi hrvatska populacija, ali i na Banju Luku, sjedište srpskog entiteta u BiH, piše Žižek.
Hiljade demonstranata okupirali su ulice i zapalili zgrade kantonalnih vlada. Situacija se smirila, no napetost i dalje visi u zraku.
Počele su se formirati i neke teorije zavjere, kao što je ona da su Srbi organizirali proteste kako bi srušili bošnjačko rukovodstvo, no te teorije treba ignorirati, jer šta god se krilo iza protesta, očaj demonstranata je autentičan.
U iskušenju sam da citiram Mao Zedonga i kažem: U Bosni je haos, situacija je odlična!, piše Žižek.
Pitate se zašto? Zato što su zahtjevi demonstranata jednostavni da jednostavniji ne mogu biti - radna mjesta, prilika za pristojan život, kraj korupcije..Ti zahtjevi su mobilizirali Bosnu koja je posljednjih godina postala sinonim za brutalno etničko čišćenje.
Do sada, jedini masovni protesti u Bosni i drugim državama bivše Jugoslavije ticali su se etničkih i vjerskih pitanja. Sredinom 2013. demonstracije su organizirane u Hrvatskoj, zemlji u dubokoj ekonomskoj krizi i sa visokom stopom nezaposlenosti.
Sindikati su pokušali organizirati skup podrške radnicima i njihovima pravima, no desničarski nacionalisti počeli su protestovati protiv upotrebe ćirilice na natpisima javnih institucija.
Prvi je privukao nekoliko stotina demonstranata, a drugi stotine hiljada.
No, Hrvatska nije izuzetak. Slično je i u drugim zemljama. Od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od Centralne Afrike do Indije novo mračno doba je na pomolu, a etničke i vjerske strasti eksplodiraju i udaljavaju ljude od prosvjetiteljskih vrijednosti.
Ove strasti su vrebale u pozadini sve vrijeme, ali ono što je novo jeste otvorena besramnost kojom se razmeću.
Dakle, šta nam je činiti?, pita se Žižek. Mainstream liberali nam govore da kada su osnovne demokratske vrijednosti ugrožene od etničkih i vjerskih fundamentalista, svi se moramo ujediniti, moramo spasiti što se spasiti može i ostaviti postrani snove o radikalnijoj društvenoj transformaciji.
Naš zadatak je jasan, moramo izabrati između liberalne slobode i fundamentalističkog ugnjetavanja.
Međutim, kada nas se pobjedonosno upita (čisto retorička) pitanja kao što su "Da li želite žene isključiti iz javnog života?" ili "Da li želite da svaki kritičar religije bude kažnjen smrću?", ono što bi nas trebalo učiniti sumnjičavim jeste očiglednost odgovora.
Problem je što je prije dugo vremena jedan takav pojednostavljeni liberalni univerzalizam izgubio nevinost. Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnici lažni sukob - začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.
Ono što je Max Horkheimer rekao o fašizmu i kapitalizmu 30-ih godina 20. stoljeća (oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu, moraju šutjeti i o fašizmu) može se primijeniti na današnji fundamentalizam - oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokratiji, moraju šutjeti o vjerskom fundamentalizmu.
Reagujući na karakterizaciju marksizma kao "islama u 20. stoljeću" Jean - Pierre Taguieff je pisao da islam postaje "marksizam 20. stoljeća" produžavajući, nakon pada komunizma, njegov antikapitalizam.
Međutim, nedavne promjene muslimanskog fundamentalizma mogu se potvrditi starim viđenjem Waltera Benjamina "da je svaki uspon fašizma svjedok propale revolucije".
Uspon fašizma, drugim riječima, je neuspjeh ljevice i istovremeno dokaz da je postojao revolucionarni potencijal, nezadovoljstvo, koje ljevica nije bila u stanju mobilizirati.
Zar se isto ne odnosi na sadašnji takozvani "islamofašizam"? Zar uspon radikalnog islamizma nije direktno proporcionalan sa nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama?, pita se Žižek.
Kada se Afganistan počeo prikazivati kao zemlja s najviše izraženim islamskim fundamentalizmom, svi su zaboravili da je to prije 40 godina bila s izraženom sekularnom tradicijom.
U tom svjetlu treba razumjeti najnovije događaje u Bosni. Na jednoj od fotografija s protesta, vidimo demonstrante kako drže tri zastave, bosansku, hrvatsku i srpsku, rame uz rame, izražavajući volju da ignorišu etničke razlike.
Ukratko, radi se o pobuni protiv nacionalističke elite. Ljudi u Bosni su konačno shvatili ko im je pravi neprijatelj. Nisu to druge etničke grupe već njihovi lideri koji se pretvaraju da ih štite od tih grupa. Kao da je stari Titov moto o bratstvu i jedinstvu dobio novi život.
Jedna od meta demonstranata je bila administracija Evropske unije koja nadgleda stanje u BiH i sprovodi mir između tri nacije i pruža značajnu finansijsku pomoć kako bi država funkcionisala. Ovo se može činiti iznenađujućim jer su ciljevi demonstranata slični kao ciljevi Brisela: prosperitet i okončanje i etničkih tenzija i korupcije. Međutim, način na koji Evropska unija upravlja Bosnom dodatno podstiče podjele - sarađuje sa nacionalističkim elitama kao svojim privilegovanim partnerima i posreduje unutar njih.
Ono što bosanski protesti potvrđuju je da niko ne može istinski prevazići etničke strasti nametanjem liberalne agende. Demonstrante je spojio zajednički radikalni zahtjev za pravdom i pravednošću. Naredni i najteži korak bit će proteste pretvoriti u društveni pokret koji zanemaruje etničke podjele te organizirati nove proteste - možete li zamisliti ljute Bošnjake i Srbe kako protestuju zajedno u Sarajevu?
Čak i ako protesti postepeno gube moć, ostat će iskra nade, nešto poput neprijateljskih vojnika koji se udružuju u rovovima nakon okončanja Prvog svjetskog rata.
Večeras je na rasporedu druga polufinalna večer Eurosonga, evo ko sve nastupa u Švedskoj
Najplaćeniji youtuber u historiji za 26. rođendan poklanja 26 automobila: Ovo su uslovi
