Slaba zaštita svjedoka na suđenjima na Balkanu
Iako je od sukoba koji je zahvatio republike bivše Jugoslavije prošlo mnogo godina, suđenja za ratne zločine još traju, ne samo u Haškom tribunalu, nego i na sudovima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu.
Ova su suđenja od ključnog značaja za utvrđivanje činjenica, ali do njih nikad ne bi došlo bez svjedoka - kako žrtava tako i “insajdera”– posebno zbog toga što je materijalne dokaze o zločinima počinjenim tokom rata u nekim slučajevima nemoguće pronaći.
Ipak, unatoč njihovoj važnosti za procesuiranje zločina, oni koji svjedoče na domaćim sudovima i dalje su izloženi prijetnjama, zastrašivanju, napadima i objelodanjivanju njihovog identiteta u javnosti, što nekad čine upravo oni koji bi trebalo da ih štite. U drugim slučajevima, zaštita ili podrška se jednostavno ne pružaju.
U ovom specijalnom izvještaju IWPR analizira situaciju u BiH i Srbiji. Širu verziju izvještaja možete naći ovdje.
Srbija ima Jedinicu za zaštitu svjedoka, JZS, koja ima ovlasti da svjedocima obezbijedi novi identitet i premjesti ih unutar zemlje.
Međutim, posmatrači suđenja za ratne zločine, kao i sami svjedoci, kažu da Jedinica ne samo da ne pruža adekvatnu pomoć i zaštitu svjedocima, već je u nekim slučajevima tim osobama prijetila i uznemiravala ih, s namjerom da ih odvrati od svjedočenja.
Kako je JZS u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, dešavalo se da svjedoke insajdere, koji su često i sami bivši policajci, štite pripadnici upravo onih snaga, a nekad i baš oni pojedinci, protiv kojih svjedoče.
Svjedoci insajderi često se smatraju izdajicama i suočavaju se s osvetama zbog svog svjedočenja protiv onih “sa iste strane”.
"Program zaštite svjedoka postoji samo u teoriji. Ako želite govoriti istinu, onda je u Srbiji grozno živjeti", kaže jedan zaštićeni svjedok koji je bio pripadnik jedinice srpske policije za vrijeme sukoba na Kosovu.
"Ovdje u Srbiji nema sigurnosti", dodaje on. "Svakog dana se može desiti da mi ime osvane na smrtovnici".
Problemi u procesu zaštite svjedoka nisu svojstveni samo Srbiji. Zbog velikog broja ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini tokom rata od 1992. do 1995, u ovoj se zemlji svake godine održava mnogo više suđenja, što podrazumijeva i više svjedoka, posebno onih koji se pojavljuju kao žrtve određenog zločina.
Najveći problem u BiH je to što svjedoci koji se pojavljuju u suđenjima za ratne zločine na lokalnim sudovima – umjesto na državnom sudu – praktički ne dobijaju nikakvu podršku ili zaštitu.
U januaru 2012, Bošnjakinja silovana u ratu putovala je četiri sata kako bi se pojavila na sudu u Republici Srpskoj, srpskom entitetu koji, zajedno s bošnjačko-hrvatskom Federacijom, čini BiH. Ovaj predmet je sa Suda Bosne i Hercegovine prebačen na sud u Trebinju.
Svjedokinja, koju smo u ovom izvještaju nazvali Z. R., prethodno je zatražila da se njen identitet ne otkriva, ali joj sud nije ponudio nikakve mjere kojima bi se sačuvala njena anonimnost, niti joj je iko objasnio šta može očekivati i koja su njena prava.
Dok je čekala početak zasjedanja suda, lokalni novinari su je okružili i počeli fotografisati i snimati, a njeno lice se kasnije pojavilo na državnoj televiziji i televiziji Republike Srpske.
Dok se ovo dešavalo, optuženi je uveden u sudnicu u pratnji svog advokata, te je sjeo svega nekoliko metara od žene koju je, navodno, silovao.
U intervjuu koji je kasnije dala IWPR-u, Z. R. je rekla da je bila "u šoku" dok su joj blicevi fotoaparata sijevali u lice.
"Bilo je grozno", kaže Z.R. "Imala sam osjećaj da sam ja ratni zločinac, ne on."
"Najteže mi je bilo kada su ga smjestili tako blizu mene u sudnici", nastavila je. "Za mene nije više bila 2012. godina, nego 1992."
Lokalni sudovi otvoreno priznaju da nisu u mogućnosti pružiti adekvatnu zaštitu i podršku ugroženim svjedocima.
"Mislim da nismo dovoljno opremljeni da bismo adekvatno procesuirali ratne zločine jer nemamo, niti možemo imati, posebnu prostoriju za svjedoke i posebne prostorije za zaštićene svjedoke u kojima možemo primjenjivati tehniku distorzije lica i druge vidove zaštite svjedoka koje nalaže zakon", kaže Bojan Stević, predsjednik Okružnog suda u Trebinju.
Analitičari kažu da su prepreke uvođenju boljih procedura u lokalnim sudovima kako političke tako i finansijske prirode.
"Mislim da u mnogim slučajevima problem nije riješen zato što to košta, problem je i politička volja”, kaže Francesco Caruso, pravni savjetnik za ratne zločine i vladavinu zakona pri OSCE misiji u BiH. “Kada je riječ o podršci za svjedoke ili njihovoj zaštiti, tu je napredak, u smislu pažnje javnosti, manje vidljiv nego što je povećanje broja obrađenih slučajeva. To je političko pitanje, iako indirektno."
Rachel Irwin je novinarka IWPR-a u Den Hagu. Velma Šarić je reporterka IWPR-a u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj nastao je zahvaljujući pomoći Vlade Kraljevine Norveške.
