Oni kažu NE. Nečije djetinjstvo će ići drugim tokom. Možda su u pravu po ovom zakonu ali po savjesti i zdravom razumu ...........

ustupcima, potrosenom vremenu i licnim sredstvima, nije doslo do smjestaja djeteta u nasu porodicu. dzaba sto smo od strane strucnjaka koji su prvodili obuku ocijenjeni kao porodica sa najkvalitetnijim uslovima (visok stepen licnog obrazovanja, materijalno situirani i imamo svoju rodjenu djecu, nismo uslovljavali hraniteljstvo staroscu djeteta, cak smo pristali da primimo dijete sa posebnim potrebama), za direktora doma za nezbrinutu djecu, i direktoricu centra za socijalni rad srebrenik, koje je sluzbeno zaduzeno za to dijete, to nije vrijedilo nista. u augustu 2014. godine, kada je trebalo da dodje do relaizacije, jednostavno su nam rekli da su dijete upisali u skolu u tuzli, a da mi ako hocemo da pomognemo djetetu na nacin da, citiram: "osjeti malo porodicne atmosfere..." mozemo ga vikendima voditi sebi, a radnim danima bi dijete bilo u domu. i ovo dole, za centre za socijalni rad, kako oni provode proceduru i procjenu sposobnosti hraniteljskih porodica je notorna laz. centri za...

socijalni rad ne rade nista. o kolikoj se neozbiljnosti radi mozete vidjeti iz slijedeceg: u procesu upoznavanja sa djetetom, ja i moja supruga smo nekoliko puta dijete dovodili svojoj kuci na krace i duze vremenske periode. 4 (cetiri) puta se desilo da nam iz centra jave da mozemo otici po dijete, da bude kod nas par dana, a kada bismo dosli u dom rekli bi nam da smo dzaba dosli jer centar za socijalni rad srebrenik, odnosno direktorica ljiljana, koja je bila i sluzbeni staratelj tog djeteta, nije poslao pismenu saglasnost da dijete moze izaci iz doma. sve u svemu, neko na ovim poslovima, promociji hraniteljstva, obukama hranitelja itd. bere goleme pare. nije moguce da od 30 hraniteljskih porodocia, koliko ih je sa nama proslo obuku za hranitelje, ni nakon dvije godine od obuke nije primio dijete na hraniteljstvo.