{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Samo se činjenje ne oprašta

S
17.7.2010. u 14:40
0
26
Samo se činjenje ne oprašta
0
Samo se činjenje ne oprašta
Šta bi se trebalo desiti da se, zaista, dese promjene?
U tih nekoliko dana koliko čovjek sabere na moru i plažama, treba se usredotočiti na nešto drugo – težina pritiska kojoj smo izloženi u Bosni i Sarajevu je objektivno velika, tako da se čovjek preko godine umori razmišljajući o raznim budalaštinama kojima biva izložen.

Još uvijek nisu ukinute vize: to doista iritira i u onom smislu u kojem je spriječavanje slobodnog kretanja po kontinentu kojem nominalno pripadate - poniženje. Kad je već tako, onda valja otrpjeti oštri pogled carinika na Doljanima i pokoje "ozbiljno pitanje" da bi se čovjek malo zagledao u morsko plavetnilo i pustio misli da odlutaju.

No, kako bijega, zapravo, i nema, tako se mozak htio-ne htio odmah uključuje u nove tokove: Hrvatska ubrzano postaje pravna država, sudovi rade punom parom, zatvori su sve puniji i nekako čovjeku bude drago kad vidi da traje predevropsko pospremanje. Neko poput mene, duboko ukorijenjen u (ne)kulture iz kojih dolazi, nipošto nije advokat apsolutne vladavine prava (to ni u praksi nije tako, jer svaka država ima nivo fleksibilnosti između donošenja zakona i njihovog provođenja), ali dobro je vidjeti da je Sanader, zapravo, smijenjen zbog namještanja poslova velikim njemačkim tvrtkama, da je uprava "Podravke" optužena zbog klijentelizma i nelegalnog poslovanja s Vladom, da je dvadesetak igrača Hrvatske nogometne lige završilo u zatvoru Remetinec zbog sumnje o namještanju utakmica zbog kladionice, te da su građani Zagreba blokirali Varšavsku ulicu u kojoj nisu htjeli dozvoliti neregularnu gradnju i intervencije unutar urbanog prostora. Svaka čast!

Nerazumijevanje poduzetnosti


I naravno da se slijedom takvih vijesti čovjek odmah upita šta bi se kod nas trebalo desiti da se dese promjene takve vrste? Da se zbog nerada i osnovanih sumnji iz politike udalje neki od političara koji po zemlju najgore obavljaju posao (Dodik i Alkalaj, recimo), da iz jedne od glavnih firmi (hajdemo redom, evo, BH Telecoma) pred sud pošalju dva ili tri čovjeka da se čelnici Nogometnog saveza BiH ukrote i stave na mjesto gdje im pripada, jer prave budalama sve ljubitelje i poznavaoce fudbala – od "patriotskih" novinara nezavisnih dnevnika do tranzicijskih biznismena.

Za to bi se, prvo, trebala promijeniti vlast i to je prvi razlog zbog kojeg treba izaći na oktobarske izbore, iako niko, pa ni najmanje loša među svim političkim snagama, Naša stranka – nema čarobni štapić. S druge strane, trebao bi se promijeniti način shvaćanja poduzetnosti, trebalo bi izaći iz fatalizma i ogovaranja i zaista zasukati rukave kako bi se društvo postavilo na kakve-takve noge.

U posljednjih nekoliko dana glavna tema među kolegama je novoosnovana i novopokrenuta TV1, za koju ne znamo na kakvim će sadržajno-programskim osnovama funkcionirati, ali otprilike znamo ko u organizacijsko-logističkom smislu stoji iza nje.

Mudrost i skupe barke

Zvanično lice te televizije bit će sarajevska članica svjetskog jet-seta Diana Sanela Jenkins, u čije dobre namjere i ne treba sumnjati. Istina, iako u ekipi iza sebe ima najmanje jednog novinarskog velikana, ona je u tom poslu anonimna i nepostojeća činjenica. Druga je stvar što konzervativan i ters kakav (vjerovatno) jesam, smatram da dužnost specijalnog savjetnika predsjednika treba obnašati neka sijeda glava mudraca ili mudrice koji su prošli kroz život radeći neke ozbiljnije stvari od slikanja sa Arnoldom Schwarzeneggerom ili Eltonom Johnom po skupim barkama. To može biti problem jalnog čangrizavca, i u krajnjem i nije neki argument.

Dalje, ukoliko ta televizija i jeste predizborni trik, za šta je već optužena, ne treba je unaprijed osuđivati: prvo zato što je za (nadolazeće) izbore prekasno pokušavati spasiti rezultat. Drugo, to je privatno finansiran medij koji ravnopravno ulazi u prljavu i nimalo fancy trku i kao takvog ga treba pozdraviti.

Televizija je komplikovana i skupa igračka i samo oni koji su se ugradili u neki takav sistem znaju koliki je to posao. Ipak, stižu nova vremena, televizije više nisu skupi dinosaurusi sa stotinama zaposlenih koji prazno gledaju kroz preduge hodnike, nego male radionice u kojima tridesetak ili četrdeset ljudi pravi nešto što se treba ponuditi ljudima za gledanje.

To što postoji opravdana bojazan da su u okviru toga projekta pomalo istrošeni ljudi koji ne mogu raditi nove stvari, i to je u krajnjem rizik onoga ko pokreće medij. Najgore bi po sve zainteresovane strane bilo da televizijska stanica počne s radom, izbori prođu s rezultatima nepovoljnim po njene naručioce, a onda se oni koji su zasjeli na njezino čelo rezignirani vrate u redove «nezavisnih» intelektualaca i novinara. No, mi smo zemlja kratkog pamćenja, tako da je sve moguće, pa i opisani scenario.

Polubudni tipovi i buđenje iz sna


Na sva ova razmišljanja me je, zapravo, ponukao jedan roman. U lokalnoj biblioteci na moru, na policama u kamenoj venecijanskoj zgradi, stoje uredno razvrstane knjige iz hrvatske, srpske, slovenske i bošnjačke književnosti. Tu je, naravno, i svjetska (a naša?) u kojoj značajan dio zauzimaju Steven King, Orhan Pamuk i italijanski pisci 20. stoljeća. Roman "Gepard", jedini roman Giuseppea Tomasi di Lampedusa (poznatiji kao skupi ali ne baš uspješni Viscontijev film u kojem igraju Burt Lancaster, Alain Delon i Claudia Cardinale) – govori o tranziciji. I to onoj u šestdesetim godinama devetnaestog vijeka, u kojima se ujedinjavala Italija i nastajala jedna od najvažnijih činjenica moderne Evrope.

U romanu se susreću knez Fabrizio di Salina, predstavnik starog plemstva za kojeg u novom poretku više nema mjesta i Chavalley, oštrouman i sposoban političar, predstavnik nove talijanske države sa središtem u Pijemontu. Predstavnik nove vlasti, Chevalley, zna da knez, iako predstavnik starog, poznaje suštinu mentaliteta sicilijanskog čovjeka i nudi mu da postane doživotni senator – zastupnik Sicilije, kako bi svojom mudrošću integrisao Siciliju u opći napredak koji nudi tada novo vrijeme. No, stari knez, konzervativac i cinik poručuje progresivnom ponuđaču posla, sljedeće:

"San, dragi Chevalley, san je ono što Sicilijanci žele, i oni će uvijek mrziti onoga ko ih htjedne probuditi, makar to bilo zato da im donese najljepše darove; a ja, rečeno među nama, jako sumnjam da novo kraljevstvo ima za nas mnogo darova u prtljazi. (...) Iz toga kod nas proizlazi nadmoćnost nekih osoba, onih koje su polubudne; odatle jednostoljetno kašnjenje sicilijanskih umjetničkih i duhovnih očitovanja: novosti nas privlače tek kad su pokojne, nesposobne da dadu mjesta živim strujama; odatle nevjerovatna pojava sadašnjeg stvaranja mitova koji bi bili dostojni divljenja da su zaista stari, ali koji su tek strašni pokušaji ponovnog uranjanja u prošlost, što nas privlači samo zato što je mrtva. (...) Na Siciliji nije važno činiti zlo, ili činiti dobro: grijeh što ga mi ne opraštamo je, jednostavno, ono "činiti". Mi smo bijelci koliko i vi, koliko i kraljica Engleske, a ipak smo kolonija. Ne velim to da se potužim: mi smo krivi. Ali smo svejedno umorni i iscijeđeni."

Ne bi teško bilo potpisati iskaz kneza Saline, kad bi umjesto o Siciliji prije 150 godina, govorio o današnjoj Bosni. Mi smo umorni, nama trebaju promjene. Ali, ko ih može donijeti? Sami ćemo teško, a u pomoć izvana se uvijek iznova možemo razočarati. Ipak, neoprostivo je ne pokušati, povijest ne oprašta takve stvari.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: