Realni nadrealizam

Kafići, restorani i lanac šverca pod kontrolom bande zloglasnog “Mahira M”. Sredinom osamdesetih u jednoj od ranih TV epizoda, predstavili su čuvenog "Kung Fu" borca protiv kriminala po imenu Fu Do. On je trebao da raskrinka bandu tobožnjeg Mahira M. Ovdje se mogu prepoznati kasnije, sve češće, organizovanije pojave lokalnih bandi u Sarajevu, predvođene nekadašnjim sitnim jalijašima, koji će kontrolisati viđenijerestorane, kafane, firme, te imati veze i sa političarima i korupcijom. To, naravno, nije važilo samo za Sarajevo nego i za još neke gradove, pa i ruralna područja.

PROBLEMI SA ŠVEDSKIM ESKIMIMA I PINGVINIMA

Ove epizode se već mogu sjećati i one takozvane "olimpijske generacije". Nastala je krajem osamdesetih, a i danas se može naći u mnogim videotekama. Priče o problemima koje imaju Eskimi i pingvini, te o etničkim sukobima na sjeveru Švedske, koja bi kao regija da se otcijepi i priključi “matičnom Arktiku”, zapravo su prepoznatljivi scenario onoga što se u narednoj deceniji desilo na Kosovu. Direktna asocijacija je bio i skeč iz iste epizode, u kojem Albanac vlasnik slastičarne iz "sažaljenja" zapošljava švedske izbjeglice. Ipak, Kosovo je i prije toga bilo trusno područje te im inspiracije na tom polju nije ni trebalo faliti.

VIJESTI IZ ZENIČKOG ILI TUZLANSKOG KANTONA

Na samom kraju osamdesetih, u ovoj epizodi spominju se kantoni u BiH. Naredne godine kantoni su spominjani u kontekstu unutrašnjeg uređenja BiH, a tek nekoliko godina poslije su ozvaničeni i uspostavljeni, što su I dan danas.

KAFANA KOD DVA GOLUBA

Ime posuđeno od donekle zavučene male kafane na Baščaršiji, ali sa velikom simbolikom u skeču. Kongres SKJ-u, sa sinhronizovanim glasovima Nadrealista. Raspravlja se o neplaćenim računima pića. Pokušava da se utvrdi ko je šta I koliko popio i ko će da plati. Na kraju je upozoreno na mogući fajront u kafani. Fajront je, naravno, uslijedio par godina iza toga. KPJ se rastočila te još i zijanila izbore, a zatim se rastočila i sama kafana, zapravo država.

ISTOČNO I ZAPADNO SARAJEVO

Jedan od ključnih skečeva koji su i stranci zapazili. BBC je ovu epizodu predstavio kao jedan mali fenomen. Isto kao što su rekli da nikad nisu vidjeli skeč u kojem policija štrajkuje i pravi demonstracije, a radnici ih rastjeruju, što je bilo u epizodi Nadrealista pod naslovom “Zona sumraka”. Nekoliko godina prije nego što se Sarajevo našlo pod najdužom opsadom, i bilo jednim dijelom podijeljeno, ovaj skeč je prikazao situaciju vrlo srodnu kasnijoj. U skeču je grad podijeljen poput Berlina – zidom, na istočni i zapadni sektor. Pošto se geografski nalazi u središtu bivše Jugoslavije, to je onda bila podjela i na “Istočnu i Zapadnu Jugoslaviju”. Ratno Sarajevo je bilo djelimično podijeljeno rijekom Miljackom umjesto zida, ali simbolika je u pitanju. To se poslije vidjelo i u Mostaru te još nekim gradovima, selima i regijama. I prije zvaničnog početka rata, takva podjela se mogla osjetiti u vrijeme martovskih prvih barikada, kada je grad bio blokiran iznutra. Tada su se reporteri legendarnog Omladinskog radija ironično zafrkavali sa takvom situacijom. Naime, izvještavajući iz jednog dijela grada uživo u eter, jedan od njih bi rekao "javljam se iz hotela Holidej In kojeg vi nemate u vašem dijelu grada", obraćajući se kolegama u studiju. Kolege bi odgovorile iz RTV zgrade koja je na drugom kraju grada "Sad se mi javljamo iz RTV zgrade koju vi nemate". Mjesec dana poslije, šale su se pretvorile u krvavu zbilju.

BIJEDNIĆ I ETIOPIĆ PORODICE POPUŠILIĆ

Epizoda satiričnog naziva "Znanje - nemanje" prema nekadašnjoj poljoprivrednoj TV emisiji – “Znanje - imanje”. Bio je to kao kviz u kojem je bitno da učesnici budu što bijedniji i kokuzniji a učestvuju kao porodica. (Montipajtonovci su imali sličnu epizodu sa izborom za najzapušteniju i najnepristojniju porodicu). Jedna od porodica tokom predstavljanja svoje bijede (prezivali su se Bijednić) boravila je pod šatorom na livadi, s kamarom djece. Na ovaj način su možda najavljena šatorska naselja za izbjeglice, što se pojavilo pet šest godina kasnije, a čega ima i danas. Kruna skeča je bila scena u kojoj svi skupa ručaju travu. Salata od trave, odnosno od maslačka, bila je jedan od specijaliteta na sarajevskom jelovniku pod opsadom, par godina poslije.

NEZAVISNE ULICE I HAUSTORI

Rat u Hrvatskoj je bio na samom početku kad je ovaj skeč nastao. Riječ je o odlasku "domaćice" na pijacu da kupi nekakvog lišća i granja za obrok, zatim pilote od drveta, a čovjek sa strane pokušava da proda svježi snijeg. To su sve predviđanja budućih događaja, glad u Sarajevu pod opsadom i prehranu svim i svačim. Na putu do stana treba proći kroz više barikada koje predstavljaju "nezavisne ulice" priznate od organizacije "ujedinjenih haustora". Ovdje je opšte poznato šta je kasnije nastupilo sa podjelom te vrste, dakle ne samo nacionalne podjele i raščlanjenje SFRJ nego kasnije i Bosne i Hercegovine. Bile su tu pored političko – šovinističkih još i socijalne, mafijaške i ekonomsko interesne podjele. Na početku rata u Sarajevu, vladala je svojevrsna anarhija u kojoj su razne bande to koristile za pljačke I "ozvaničavanje svojih reona" u naseljima. Pa onda kvaziautonomija zapadne Bosne, potom Herceg Bosna, srpska Bosna, pa Republika Srpska, kantoni, podijeljeni Mostar i tako dalje.

POLITIČKE NESUGLASICE U PORODICI

Rat zbog političkih suprotnosti unutar jedne familije koja i dalje živi u istom stanu. Muž i sin kontrolišu jedan dio stana, a "supruga" i drugi sin kontrolišu drugi dio. Jedan od boljih asocirajućih primjera za ovu scenu je podijeljena Dobrinja četiri, nekoliko godina iza te epizode. Ovo sarajevsko naselje je podijeljeno Dejtonskim (ne)sporazumom između Federacije i Republike Srpske. Potrefilo se da linija razgraničenja ide preko jedne zgrade pa čak i preko stana. Jedna od prijeratnih stanovnica tog stana, rekla je na televiziji da joj je otprilike spavaća soba, kupatilo i dio hodnika u jednom, a kuhinja i ostalo u drugom entitetu. Ovo se uklapa i u one poruke iz spomenutih” nezavisnih haustora i spratova”.

VIJESTI IZ BUDUĆNOSTI

Kao fol dnevnik ide iz studija (snimljeno 1989) a spiker i svo osoblje je u uniformama JNA. Sve je u znaku vojske, svaka vijest, kultura, sport, vremenska prognoza, sve. Dvije godine poslije, JNA je harala po RSloveniji i RHrvatskoj. Pričalo se po kuloarima i o mogućem vojnom udaru ili uspostavljanju vojno-policijske vlasti u raspadajućoj SFRJ. Zatim vijesti iz 1992 (isto snimljeno 1989). Spiker je upalih očiju, umire od gladi, raduje se običnoj pašteti kao i ostali radnici. U pozadini je kredom na zidu napisana riječ - vijesti, a studio je zapušten. Devedeset druge je počela opsada i bombardovanje Sarajeva, a i RTV Sarajevo je granatirana. Radnici televizije su ponekad spavali na radnom mjestu da bi ujutro bezbjednije osvanuli nego da su išli kućama. Hrane je bilo sve manje, kao i u cijelom gradu. Ponekad se spikeri nisu imali kad ni obrijati. Počele su i raspodjele humanitarne pomoći u hrani koje često nije bilo dovoljno za cijeli grad.

OBDANIŠTE SLOŽNA BRAĆA

Obdanište namjerno ironičnog naziva, sa djecom nacionalno podijeljenom po učionicama. Epizoda je snimljena par godina prije rata u Bosni kada je nacionalizam već uveliko kulminirao širom bivše Jugoslavije. Djeca su razdvojena na Srbe, Muslimane i Hrvate i odvojeno ih edukuju, svako na svoj način i prema svojim nacionalnim i vjerskim nahođenjima. Nakon rata, segregacija djece po školama, obdaništima, fakultetima prema nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti uzela je maha širom BiH. Nastavni program je isto tako drugačiji u svakoj etno grupi, i prilagođen nacionalističkom odgoju na primitivnom, skoro plemenskom nivou. Pogotovo geografija, historija i maternji jezik.

PROTESTI DJEDA MRAZOVA

Nekolicina Djeda mrazova protestuje ispred zgrade skupštine noseći Titovu sliku. Prijete da će otići na Zapad i postati Božić Bate ako se ne popravi njihovo loše stanje u našoj državi. Ovo asocira na poslijeratne dogadjaje protiv Djeda mraza, i naročitog anti-djedamrazovskog raspoloženja iz SDA, koji su možda smatrali da nema većih i prečih problema u zemlji od "opasnog" Djeda mraza.

SUPER HODŽA

Ratne epizode Nadrealista su se više bavile trenutnim nego budućim stanjem, mada je i dalje bilo nekih anticipacija. Svakako je već bilo u toku ono na šta su ranijih godina upozoravali. Preostalo je održati stanje duha ljudi pod opsadom pa makar i crnim humorom. Genijalna epizoda o super hodži koji egzorcizmom tjera duhove četnika i ustaša vjerovatno je jedna od najboljih ratnih uradaka. Usput je podsjećala i na stvarnu fašisoidnu propagandu u Beogradu i Zagrebu preko čijih medija ulaze zli duhovi u ljude, na primjer preko dnevnih novina iz Srbije i Hrvatske. Tada su ideje za scenario crpili iz istinitih i aktuelnih dešavanja po gradu i cijeloj zemlji, u kombinaciji sa malo mašte. Ali nisu sasvim odustali od anticipiranja i igranja sa bližom budućnošću. U jednoj od epizoda s početka rata stavili su natpis na ekran: "Vazdušna opasnost u Aranđelovcu". NATO udari po Srbiji uslijedili su šest ili sedam godina nakon toga. Zatim, promjena jednog slova u nazivu da bi se dobio pun efekat i pravo značenje nečega. HVO (Hrvatsko Vijeće Obrane, vojne postrojbe HDZ-a za vrijeme rata u BiH) je nazvan imenom Hrvatsko Vijeće Obmane, znači minimum mašte za maksimum istine, ma kako surova bila.

O nadrealistima bi se mogla još i knjiga napisati. Kao djelimično opravdanje za mali fenomen podudarnosti njihovih emisija i kasnijih događaja, spominje se i to da su neki od njih bili sinovi vojnih lica te su preko roditelja dolazili do nekih informacija, ali to je samo jedno od mnogih nagađanja. Posebno poglavlje u eventualnoj knjizi o nadrealistima bi se moglo odnositi na njihovo kvalitetno prilagođavanje montipajtonovskog humora bosanskim prilikama i neprilikama. Da spomenemo samo neke detaljčiće. Sredinom osamdesetih, Branko Đurić Đuro se proslavio sa svojim čaršijskim izgovorom "Ćega ba" u nekim epizodama Nadrealista. Uletio bi u studio i istjerao Neleta Karajlića, i sve one koje puše, zato što pušenje u studiju nije dozvoljeno.

U nekim epizodama Monthy Pythona, oficir britanske vojske bi tako uletio u kadar i rastjerao sve zbog tobožnje cenzure nekog skeča jer je kao bio vulgaran. Zatim epizoda Nadrealista iz istog perioda, pod naslovom "Osmijeh plavog Jadrana". Nele bi glumio konobara koji padne na pod čim čuje riječ "u redu je". Onda mu moraju pjevat dalmatinsku pjesmu da bi opet ustao. Pajtonovci i BBC su snimili scenu u kojoj par mušterija ulazi u prodavnicu jogi dušeka. U toj prodavnici nije preporučljivo izgovoriti riječ jogi dušek jer prodavač, ako čuje tu riječ, odmah nabije sebi kesu na glavu, stane u neku gajbu i šuti. Da bi prestao s tim, moraju mu pjevati Marseljezu. To je samo par malih detalja među mnogim, ali se ne uzima kao zamjerka. Naprotiv, dobro je prepoznati srodni i kvalitetni uzora u onome šta se radi. Pri tome je u redu neku ideju posuditi, ali je ne preuzeti sasvim u originalu. Kao kad se obrađuje nečija tuđa pjesma. I to treba znati. Obrada može ispasti nekad i bolja od inspirativnog originala ako se solidno uradi, a to ne može ni svaki umjetnik ni svaki plagijator. Nadrealisti su to znali uraditi i profesionalno i kvalitetno. Nadrealistima su u nekim stvarima prethodile "Teversenove bajke" iz sredine sedamdesetih. U Teversenovim gegovima je bilo možda i više montijevskog uticaja, bar stilski. Ne treba zaboraviti ni prvu “Audiciju”, koja je koncepcijski bila drugačija, i po načinu nastanka, ali se i tamo može pronaći dio tog nikad dovoljno prihvaćenog pajtonovskog cirkusa. Ili kao što je pisac i kolumnista Miljenko Jergović primijetio, da se niko u bivšoj SFRJ nije toliko furao na Monti Pajtona kao sarajevski glumci i muzičari. Nele Karajlić je rekao da mu je žao što publika nije ozbiljnije shvatila neke poruke nadrealista i pjesama “Zabranjenog pušenja”. New primitives bendovi na čelu sa “Zabranjenim pušenjem su imali sličnih podudarnosti između tekstova svojih pjesama i realnosti u nadolazećim godinama. Npr., pjesma “Put u središte rudnika Kreka Banovići”, iz 1983 godine, sa opisanom lokacijom tragičnog događaja pogibije rudara koji se desio krajem osamdesetih baš u jami Raspotočje, koja je u pjesmi, a i gotovo istovjetna tragedija u aleksinačkom rudniku u Srbiji, takođe u to vrijeme. Na istom albumu je u pjesmi “Čejeni odlaze” opisano raseljavanje stanovništva sa Kosova. U pjesmi “Kanjon Drine” iz 1989, kaže se u stihu :” Vama će djeco biti najlakše, jer vi ste navikli rano u krevet, uskoro ćemo svi mi imati izlaz samo do devet”, što je direktna asocijacija na kasniji policijski sat.

Jedan od članova svih postava nadrealista, od prije dvadeset godina pa naovamo, Zenit Đozić Zena (poznat i kao Fu Do), kaže da svakako ima veze između njih i pajtonovaca, a podudarnosti njihovih skečeva sa balkanskom stvarnošću i njih su donekle iznenadile:

• ”Mi smo u stvari počeli i prije osamdeset prve, najprije kroz muziku, dok smo svirali sa onim Pseudoblues bendom. Dok bi vježbali u našem prostoru zvanom Zaborav, skupilo bi se neke raje da nas gleda. Ja i Nele bi izvodili nešto u pauzama između pjesama, onako nasmijavali raju. Pravili smo parodije na partizanske filmove. Jednom sam ja kao oborio Neleta na pod, i ono derem se na njega na njemačkom wo ist banditen strasse (gdje je banditska ulica). On bi se okrenuo i pljuno me, poslije bi k’o ‘skonto’, aaa mislite ulica Partizanska gdje je, ahaa. I tako poslije nas je zapazio i Boro Kontić pa smo otišli i u studio prije tih dvadesetak godina, negdje u maju je to bilo, ne znam tačno kojeg. Bio je to “Primusov radio”, od tada smo se zvali “Top lista nadrealista”, ne znam čija je bila ideja, valjda smo svi zajedno skontali nekako taj naziv. Bilo je tu uticaja Monti Pajtona, ne baš ono direktno, mislim Pajtonove emisije su tek poslije kod nas provaljene. Ja sad ne znam kojim kanalima smo mi saznali za njihove vrste gegova, ne sjećam se, ali je bilo toga. Monti Pajton je možda nešto najbolje što se pojavilo u istoriji televizije, a mi smo ponosni što smo ih progurali na ove prostore. Oni su za mene najveća revolucija na televiziji u ono vrijeme, nešto kao hipiji recimo u muzici i modi krajem šezdesetih. Monti Pajton su napravili preokret u shvatanju humora. Njihove folove Nijemci recimo tek danas kontaju. Iza drugog svjetskog rata, bilo je sve nekako stegnuto u Evropi, nekako zatvoreno, poslije je Monti Pajton počeo da otvara vidike. Mislim, Zagreb, Ljubljana, Beč, imali su više pristupa tim stvarima, bili su otvoreniji nego Sarajevo, a opet se to kod nas nekako najbolje primilo. Mi (nadrealisti op. a.) smo učinili da Sarajevo postane značajno ime, posebno u kulturnom smislu. Dobro, Bijelo dugme je nešto uradilo i prije nas, ali mi smo napravili cijeli pokret, mislim i “New primitives” kroz muziku i kao nadrealisti. Ono nekad davno, kad bi rekao da si iz Sarajeva, recimo nekoj koki na moru, odmakla bi se, bila je k’o neka averzija. Poslije je bilo obratno, bio je prestiž znati nekog iz Sarajeva, ili curama da imaju frajere iz Sarajeva. To je dobrim dijelom zahvaljujući i onome što smo mi uradili. Sve te podudarnosti u našim epizodama koje su se poklapale sa nekim stvarnim događajima poslije, ne znam, to je nekako,ispalo baš samo kroz običnu zajebanciju. Recimo kad je bio taj nacionalizam u Jugoslaviji, pa kad je berlinski zid srušen, mi smo mislili koji bi to grad mogao sad biti podijeljen zidom. Uzeli smo Sarajevo da uradimo emisiju sa tom temom, ali stvarno je bila samo zajebancija, mada je bilo i nekog upozorenja kroz sve to. Upozorenja šta se sve može desiti sa svim tim tipovima koji su počeli rat i sve ovo, i desilo se, ali ni mi nismo očekivali da će to biti i to baš tako. Ne znam, meni je recimo bilo nevjerovatno i da će rat u zalivu početi. Recimo ja mogu reći da će pola Amerike biti potopljeno zbog ne znam, otopljavanja sjevernog pola, glečera i tako, ili da će ostati samo “empajer stejt bilding” da viri iz vode i kroz njega će ljudi plivati u čamcima, ali to je i dalje samo obična zajebancija. To što neki ljudi spominju da su neki od nas, na primjer kao Šibi i Nele, bili sinovi vojnih lica, pa da smo kao preko toga mogli dolaziti do nekih informacija, to je glupost. Mislim, to su bile tajne, pa nas bi neko od svih tih tipova maltene zadavio kad bi mi to otkrili, jer mi smo to pokazivali, nudili narodu, nismo ništa sakrivali. Mi smo možda odradili posao za tri generacije. Nekih novih generacija da nešto konkretno rade zasad nema zbog ovoga i onoga ali u to ne bih ulazio. Dešavalo se da se nešto desi i toku snimanja, ne samo poslije. Kad smo radili davno onaj skeč zvani sarajevski trougao, kao bermudski, ili sarajevske misterije svijeta, tako nekako, bila je priča kako čovjek nestane na čaršiji, ono izađe iz kafane i nema ga, misterija, kao propadne u neke vode, tako nešto. U tom kafiću u kojem smo radili, ono nestane čovjek, kad taman nekom čovjeku nestao novčanik tada. Ili kad smo radili malo prije rata, kao neku emisiju otmica aviona, taman neki avion nadlijeće aerodrom, i javili su informaciju o stvarno otetom avionu koji je morao da se prinudno spusti. Pa su nam rekli da prekinemo snimanje. Mislim ono, ne znam kako ali blentave stvari ovdje ispadaju ozbiljne i realne.

Piše: Amir Telibećirović