Vasić je nedavno napisao kako je u nekoliko navrata u životu bio siromašan. U djetinjstvu se to siromaštvo vezivalo za selo. Njegov otac je, kaže, imao zemlje, ali to nije bilo bogatstvo.
"Na selu imaš jedne hlače i jedne opanke – i to je dosta. I to siromaštvo je teško, jer isključuje ljude. Kada si siromašan, djeca ti ne daju da igraš lopte s njima. I to se stalno provlači kroz život. I moje gimnazijsko školovanje je bilo time obilježeno. Nemaš para za doručak, za izlazak. Mukotrpno je to. U Beogradu, na studijama, imao sam studentski kredit od opštine i to je bilo sve. Dok nisam počeo da pišem za novine“, počinje Vasić svoju priču.
Ali, kažete da ste bili siromašni i poslije rata. Bili ste ministar informisanja. Bili ste i u vrhu SNSD-a. Pa ipak, stiče se utisak da se niste obogatili, da niste zaradili milione kao mnogi koji su to učinili kroz politiku. Zašto?
Postao sam samotnjak zbog tog prvobitnog siromaštva. Vodio sam jednu organizaciju sa ogromnim brojem ljudi. I dan-danas radije ću stajati sa strane, nego otići u grupu. Iz rata sam izašao još usamljeniji. Sve manje imam potrebu da budem masu. Ali, ne žalim se. To je oblikovanje čovjeka. Možda bolje od bogatstva.
Niste mi odgovorili na pitanje. Zašto niste bogati?
Meni su pare trebale kada sam bio mlad. Dobar auto mi je trebao kada sam imao 22 godine. Danas mi je svejedno. Drugo – nemam talenta za to. Čovjek mora biti sposoban – pomoću talenta ili bolesti – za sve, pa i za sticanje para. Ne volim pare. I ne volim ljude koji imaju pare. Posebno u ovom vremenu kada vidim da su mnogi pare stekli onako kako ja ne bih želio da sam ih stekao. Neću u to da se miješam.
Imao sam štampariju. Nikada nikoga nisam ucijenio. Nikada nisam otišao kod nekoga i rekao: Slušaj, zvaću Mileta, pa ti vidi hoćeš mi dati posao ili nećeš! Kao što to radi Kopanja i drugi dripci. Čak mi ni moji iz stranke nisu davali posao. Kada su radikali bili na vlasti u Banjoj Luci, štampao sam matične knjige za opštinu. A kada su došli naši – nisam odštampao ni listić. PDP je tada držao Fond PIO. Na tenderu sam dobio posao. Onda su Kopanja i Nikola Špirić htjeli da mi to otmu, jer su mislili da ja na tom poslu zgrćem milione, a cijeli posao je vrijedio 30.000 maraka.
Da li zaista želite da se sve ovo objavi, da se napiše?
Naravno. Napiši. Ne marim. Mene pare nisu zanimale. Mene ne mogu povezati ni sa čim. Mene je zanimalo da gradim stranku, jer sam mislio da velika, jaka i dobro organizovana stranka treba srpskom narodu. Bila ona na vlasti ili u opoziciji. Najsretniji bih bio kada bih mogao izgraditi dvije jake stranke – SDS i SNSD. Jer, preko stranaka nacija priča sa svijetom.
Kakva je sada snaga SNSD-a?
Deset godina prije nego što će SNSD doći na vlast radili smo naporno, bili smo u usponu. Deset godina smo na svakim izborima uduplavali rezultate, dok 2006. godine nismo došli do pobjede. Treba deset godina da se dođe do rezultata. SNSD je najjači bio od 2006. do 2010. godine. Tada sam vidio da postoji i da predstoji pad. Najviše smo postigli 2008. godine, kada sam gonio organizaciju kao bog đavla i kada smo pobijedili u 40 opština. Kada smo pobijedili na lokalnim izborima. I kada Mile nije znao pola kandidata za načelnike.
Radio sam na terenu. Prošao sam milion puta Berkoviće, Šekoviće, Ravno. Sve sam to prošao, kao budala. Organizovao sam sve. I tada smo napravili čudo. Poslije toga je počeo pad. Naravno, ne možeš uvijek biti na vrhu. Moj glavni cilj je bio da otklonim smetnje u stranci koje ubrzavaju taj pad. Mi ne smijemo da doprinosimo tom padu. I to je moj sukob sa rukovodstvom stranke.
Kada ste i na koji način primijetili da se u stranci "kuva"?
Problem je moć. Moć zatamnjuje naočari. I pošto se to događa svaki dan – to niko ne primjećuje. A zatamnjenje naočari su zatamnjen razum. Politička stranka je veliki rat, velika bitka. Nas je ukopala prodaja Telekoma. Došle su orgomne pare i svako je htio da se ogrebe. Pare postanu magnet, a ne ideja, ne organizacija. Onda na taj magnet uđu lešinari. Teško se boriti protiv toga, jer ih je mnogo. Eksterna moć se u stranku mora pustiti, ali mora postojati prag preko kojega se ne smije.
Mnogi naši ljudi su postali predsjednici nečega. Imenovali smo sve osim pape i visokog predstavnika. I onda su ti ljudi postali izgubljeni za stranku, jer nemaju vremena ni za šta. Dok sam mogao sam – radio sam. Stvorio sam sebi neprijatelje među tim moćnicima, jer im nisam dozvoljavao da budu važni. Bilo je tu klasičnih budala. Da ne spominjem sve po imenima. Moja taktika je bila da se na visoravni popravljaju stvari, a ne na nizbrdici.
Da li se u stranci desilo nešto konrektno kada ste odlučili da napišete tekst u kojem pozivate Dodika da podnese ostavku na mjesto predsjednika SNSD-a?
Nije to bio jedan trenutak. Poslije izbora 2010. godine sam takođe napisao sličan tekst, ali i knjigu analiza, grafikona, "pita". To nikoga nije zanimalo. Nikoga. Ni Dodika. Tada sam htio da se stvari promijene. Posebno pred lokalne izbore. Ali, nakon zahtjeva za mojom ostavkom zbog "kopiladi" vidio sam da se moj rad i rad organizacije ne cijeni. Vidiš, Vučić ne da ona svoja dva ministra. Bori se za njih kao lav. Ne znam kakvi su oni, ali on se za njih bori. Ne mislim da Dodik treba da mi prostire crveni tepih, ali olako odbacuje ljude iz tima. Ne treba krnjiti tim.
Da li ste razočarani odnosom stranke prema Vama?
Nisam. U velikim strankama ljudi su nebitni. Igrači su nebitni. Moj odnos prema SNSD-u je odnos prema poštenom radu. Dao sam im koliko sam mogao. Moj koncept je na kraju srušen i to je to. Nisam od onih koji se vajkaju i koji kažu da su mogli više da je bilo drugačije. Isto je bilo i u novinarstvu. Mene je SDS otjerao sa televizije i primio sam to normalno. Napravio sam što sam mogao i idemo dalje.
Da li ste još uvijek član SNSD-a?
Jesam, naravno. Pazi, niko u stranci ne voli ljude koji govore otvoreno. Meni se ljudi iz stranke ne javljaju. Ali, sve sam ja to već preživio kada me je SDS otjerao sa televizije i poslao u rat. Kada te jednom zamažu četkom – više se ne možeš oprati. Mnogi ljudi iz SNSD-a se slažu sa mnom, ali neće ništa da kažu. To je pogubno za stranku. Zašto je SNSD pao u Bijeljini?
Zašto?
Nećemo o tome. O mrtvima sve najbolje.
Da li Vam je žao što ste studente nazvali kopiladima?
Nije mi žao. I nisam ja nazvao studente kopiladima, već organizatore toga protesta, Dronjka, Cenićevu i slične. Mediji su to preuveličali. Rekao sam vrlo precizno ko su kopilad. Dronjak, Cenićeva...
Zašto?
Zato što su pokušali da na ulici naprave ono što nisu mogli da naprave u ustanovama. I zato što su iskorišteni. I od stranaca i od opozcije. Izvinite, gospodo iz PDP-a i SDS-a, imate poslanike u parlamentu, pa tamo tražite pravdu i tamo postavljajte pitanja Dodiku i drugim kretenima i nekretenima. Tamo pitajte šta je sa studentskim domom, a ne na ulici. Ulica je veoma opasna, jer je niko ne konstroliše. Osim onoga ko ju je pripremio. Sto puta smo to vidjeli. U Beogradu, u Ukrajini. Dođe grupa plaćenika – mnogo veća od Dronjka, Dronjak je za njih smiješan – i pokrene lavinu. I šta se dogodi? Raspadne se Ukrajina. Da li je to cilj? Uvijek ću ih tako nazivati, jer za 200 dolara prodaju sve.
Kako da se postave pitanja u parlamentu u kojem je većina obezbijeđena kupovinom poslanika?
Protiv toga se ne može ništa. Ljudi su glasali. Ja nisam volio SDS, ali ljudi su glasali za njih. Tu se ne može ništa. Ulica se dešava samo kada je voda prešla preko grla.
Kako biste se Vi borili protiv ove vlasti da se opozicija?
Političkim programom. Prepoznatljivim političkim programom. Koji se mora milion puta ispričati da ga ljudi prepoznaju. I to je mukotrpan posao. Dodik je u početku bio čudo, sa ogromnom energijom, harizmom, ali deset godina je trebalo da on to postane. Čavić bi htio preko noći da postane predsjednik. Ne može za noć. Za noć se može samo srušiti. Opozicija se mora probližiti ljudima. SDS je imao tu šansu poslije rata. Ali, nisu uspjeli, jer su njihovi ljudi poslije rata takođe ušli u kriminal.
Ne možeš biti opozicija na ovakav način! Tadić i Ivanić su dobili glasove zato što su ljudi glasali protiv nas. Tako su dobili Gradišku i Srbac, a sada tamo ne mogu da održe vlast, jer nemaju snagu i organizaciju. Opozicija mora biti dobro utemeljena u narodu i držati se noktima za to. Da nemam nikakvu političku predistoriju i da me neko čarobnim štapićem baci u SDS – zaista ne znam šta bih uradio, odakle bih počeo.
Da li ste mogli da izbjegnete rat u koji Vas je, kako kažete, SDS slao?
Vjerovatno jesam. Mogao sam.
Zašto niste?
Nisam takav čovjek. To je "greška" u kodu. Znao sam milion ljudi, mogao sam negdje da se ušlepam.
Kako komentarišete medijsku scenu u RS?
Nije problem u novinarima. Ljudi pogrešno lociraju problem. Mediji koji su naslonjeni na vlast – što je prirodno ako postoji mjera – od novinara prave roblje. Koga zanimaju istraživačke priče? Novinare treba isključiti iz loše slike u medijima. Znam hiljade novinara i znam da nijedan nije zlonamjeran. Nije pitanje "kome vjerujem", već da li se nešto može postići sa ovolikom količinom informacija koje su i namjerno i nenamjerno osakaćene? Mislim da je novinarstvo izgubilo bitku. Mediji su postali pijaca sitnom stokom, pijaca nakupaca. Čuo sam da onaj Marić opravdava gole gu***e u tim "Parovima". To je dokaz da je sve pomjereno. Mutna je i žalosna slika novinarstva. Novinari su poniženi.
Da li osuđujete upad policije u redakciju portala Klix.ba?
Ma, šta će tamo policija? Šta će policija u redakciji? Šta briga policiju kako je neko došao do nečega? Došao je i gotovo. I Watergate je tako nastao. Šta vlast ima da se raspituje ko je novinarima dostavio informacije? Neka čuvaju bolje svoje tajne ako ne žele da procure. Ako ih ne čuvaš – j..i se. Nejasno mi je to sve.
Da li znate nešto o političkom "slučaju broj jedan" u RS posljednjih mjeseci – o Igoru Radojičiću?
Nemam pojma. Ne znam o tome mnogo. Ljudi pričaju da smo Igor i ja u nekom kombinaciji. Ja kao idem i bacam bombe, a Igor ide za mnom i pravi stranku. Igor i ja smo različiti ljudi po političkim idejama. Nismo ni pričali. Svjedok sam da je podnio ostavku na mjesto predsjednika kadrovske komisije u SNSD-u i to podržavam. Insistirao sam da se ta komisija napravi, jer sam htio da spriječim da kojekakvi moćnici ubacuju svoje kadrove.
I ta komisija je formirana, ali je brzo počela njena devastacija. Nakon mnogih poniženja, Igor je podnio ostavku. I slažem se da je to trebao da uradi. Dođe Džombić kao predsjednik Vlade RS, pritom nije član stranke, i samo naređuje, a imenovanja svanjivaju u Službenom glasniku! Ne može tako. Ja sam ortodoksni tip: ako je stranka pobijedila na izborima, ona ima pravo da imenuje ljude na onim mjestima na kojima zakonski to može da uradi. Stranka vlada, stranci se knjiži sve pozitivno i negativno. To tipovi kao što je Džombić ne znaju ili neće da znaju.
Znam Radojičića kao principijelnog čovjeka. Politika živi od muljanja. Igor nije od toga. On zna šta je organizacija. Pred izbore smo zajedno radili na tome. Banja Luka ima 250 mjesnih odbora i mi smo to formirali. On je radio i zbog toga ga cijenim. Mnogi u stranci ne vole proceduru i zbog toga mnogi ne vole Igora.
Sa druge strane, u kampanji je Igor promovisan sa Željkom i Miletom na plakatima i bilbordima. Bio sam protiv toga. To je stvorilo zabunu kod birača. Možda i kod Igora. Igor je bio nosilac liste, jedan od devet nosilaca. Rekao sam da se ne igraju sa tim. Stavljanjem Igora na plakate oni su poručili da od njega prave ili novog predsjednika stranke ili predsjednika vlade. Zašto i ostali nosioci nisu bili na plakatima? On ni počemu nije bio iznad nosioca liste za Trebinje. Govorim o stranačkim formalnostima.
Ne znam da li mu je nešto obećavano. Razumijem da je u cijelom tom sklopu ponižen, uvrijeđen i uprljan. Nisam se čuo sa Igorom. Ni sa kime ne pričam. Ja sam samostalni strijelac koji govori što misli, bilo to dobro za mene ili ne. Ili za tebe. Ljutio se ti na mene ili ne. Mislim da je to nepotrebna scena u SNSD-u.
Jesu li Vaša skulptorska i književna djela pokušaj bijega od politike?
Nisu. U osnovnoj školi sam dobio keca iz vladanja jer sam nožićem urezao neki futuristički auto. Uvijek sam radio nešto sa rukama. Tako da ovo stvaralaštvo nije bijeg od politike, već povratak nečemu što sam davno radio. Kada sam počeo da slikam, slikarstvo je bilo skupo i nisam imao para za to. Kada sam se zaposlio, onda nisam imao vremena. Kasnije sam otišao u stranku, gdje je mašina posla bila neumoljiva.
Romani su nastali iz duga prema drugovima iz rova. Nemam iluzija da sam romanopisac, književnik. Nije mi padalo na pamet da postanem pisac u 55. godini. Ne znam da li ću više pisati. Šta danas znači knjiga? Kome to treba? Napisao sam knjigu "Politička stranka – permanentne izborne aktivnosti". Mislite da je to neko pročitao? To je udžbenika za organizaciju i pripremu izbora. Niko se nije počešao. Niko u SNSD-u, a kamoli u javnosti.
I zaista poslije svega toga niste razočarani?
Ne, nisam. Tražim malo od života. Tražim da nešto mogu da uradim, da imam alata, bolju motorku. I da igram fudbal. To prvo, sve ostalo može kasnije.
Ko će osvojiti Ligu prvaka ove godine?
Ako ima boga – Barcelona. Ako nema, onda Bayern. Ili onaj odvratni Real. Barcelona je lošija za nijansu nego što bi mogla da bude. Bayern je Bizmark, koji je pobio konkurenciju kupovinom igrača. A Real ne volim zbog para i toga busanja da su kraljevi. U Barceloni su igrali najveći, a najveći su bili samo tu. Molio sam obezbjeđenje da uzmem samo travku sa Camp Noua, ali ni da čuju.
