Uvijek spremni pomoći
694

Radioamateri zaboravljeni poslije rata: Spajali porodice, obrazovali kadrove...

Dž. L.
Foto: D. Ć./Klix.ba
(Foto: D. Ć./Klix.ba)
Oni koji su za vrijeme golgota devedesetih putem radiotalasa mogli čuti samo da je živ onaj s druge strane stanice, sigurno pamte naše radioamatere. Danas, iako zanemareni u ovo, takoreći mirno doba, i uz uboge prihode, bosanskohercegovačke ljubitelje radiofonije veliki entuzijazam i dalje drži spremnima "na okidaču".

"Nesretni rat podijelio je ljude na tri strane, ali nijedan radioamater nikada nije zastranio na način da nije želio održati vezu nekome ko je bio s one druge strane. Nismo znali ni za vjeru ni naciju. Radioamaterska veza funkcionisala je kao da je vladao apsolutni mir", riječi su kojima se Emil Tafro, predsjednik Radio kluba 9 Ilidža i radioamater već 28 godina, prisjetio najtežeg vremena.

Ostali bez opreme

Iako je u ratu radiovezu zamijenio vojnom uniformom, Tafru smo prije mjesec, prije nego nas je stigla pandemija, zatekli s mistrijom u ruci i u radnom odijelu u nekadašnjem objektu radioamatera u Velikoj aleji.

Gotovo urušena kućica godinama je bila zaključana da bi potom lopovi počeli iznositi iz nje sve što su uspijevali zgrabiti, a odnedavno je bila i utočište migrantima. Da bi odbranio ono što je ostalo od nje, Tafro je uzeo stvar u svoje ruke. Nova vrata, razvedena struja i izgletovani zidovi slute na bolje dane ilidžanskih radioamatera i njihovih nasljednika. Ali, opet, podrške nema. Tafro, naučen da ne čeka marku s neba, finansira renoviranje objekta iz svog džepa te nešto iz donatorskih sredstava. Između redova nam govori kako je objekat radioamaterskog kluba koji postoji od sedamdesetih godina mogao biti pretvoren u ugostiteljski objekat, što on nije dozvolio.

Zapitavši se kako će opremiti kućicu, neizbježno se opet vraćamo u ratno doba.

"Predratnu opremu faktički smo donirali RTV domu, koju nam nikad nisu vratili. Čak nam se nisu ni zahvalili, a kompletan rat primali su izvještaje preko naše opreme i naših ljudi koji nisu poslije uspjeli ni vojni staž regulisati jer su faktički bili civili za potrebe države. Bili su to Ferid Pleho, Zlatko Karačić i Mladen Pehar. Niko ne bi znao šta se dešavalo ni na jednom ratištu da nije bilo te radioamaterske veze. Kada su pokidane veze, svako svakome je pomagao. Znali su ljudi po deset kilometara otići i prenijeti poruku da je neko živ i zdrav ili, u onim nesretnim trenucima, da je poginuo. Tri čovjeka smo dali da samo taj dio posla odrađuju, jer su ostali bili vojno angažovani. Ali, nikad niko od zemalja potpisnica Daytona nije spomenuo radioamatere i nije obeštetio ljude. Radioamateri su svojim parama plaćali telefonske račune. Čovjek iz Herceg Novog koji ne znam ni šta je, Srbin, Crnogorac, digao je kredit da plati telefonski račun, a vrtio je brojeve nekim muslimanima iz Goražda ili Sarajeva", priča nam Tafro.

Foto: D. Ć./Klix.ba
Foto: D. Ć./Klix.ba

I da ne bude kako se radioamaterstvo veže samo za te kobne ratne godine, kroz razgovor se prisjećamo i poplava u BiH kada su se radiotalasi opet pokazali kao najsigurnija komunikacija.

"Ono što se dešavalo na teritorijama Željeznog Polja ili Maglaja jeste da su ljudi nalazili opremu, agregat i radiostanicu, ali nisu znali upaliti agregat. Tu je došao jedan dječak radioamater koji je upalio agregat, postavio uzemljenje i uspostavio vezu sa Zenicom. Vrlo malo se i tu govorilo o radioamaterima. Jedine veze koje su tada bile funkcionalne, opet su radioamaterske", dodaje Tafro.

Kako bi zaobišao poznatu priču o radioamaterima koji su prva adresa u nevolji, a posljednja rupa na sviralu kada prođe nevolja, Tafro ističe da su njihovi primarni interesi telekomunikacija svih vrsta i obuka mladih ljudi. Tako je i uslijedilo renoviranje objekta na Ilidži.

"Jedno dijete koje sklonimo s ulice i 'zarazimo' tehnikom, mi smo uspjeli", naglašava Tafro dok se pored njega smješka Haris Ibrić, mladi radioamater koji sa starijim kolegom pokušava osvijestiti bh. javnost o potrebama veće brige za radioamatere.

Ibrić se zainteresovao za radiotalase još od voki-tokija iz dječačkih dana. Kroz godine, priča nam, shvatio je koliko je ozbiljna njegova ljubav prema radioamaterstvu.

"Što sam više učio, sve više me zanimalo. Tako sada želimo uključiti što više mladih u radioamaterstvo. Dosta njih uopće ne zna šta je to, a kada saznaju, onda se teško mogu izvući. U radioamaterstvu se stalno uči i razvija", kaže Ibrić.

KT veza nikada ne pada

Dok bi mnogi pomislili kako je pojavom interneta počeo padati interes za radioamaterstvo, KT talase ili Morzeovu azbuku, situacija je potpuno drugačija. Tome svjedoče stotine hiljada radioamatera u Japanu, SAD-u, Njemačkoj... Američka vojska, kao nijedan ozbiljan brod, nikada nije izbacila radio-telegrafstvo.

"Sve veze na svijetu mogu pasti, ali KT veza i radioamaterska veza nikada ne padaju zbog principa prostiranja KT talasa koji važe za fenomen. Prilikom emitovanja, oni ne putuju pravolinijski, već pogađaju jonosferu pod određenim uglom te pod tim uglom padaju na Zemlju. Potom mi, izučavajući antenske sisteme, biramo koliko želimo daleko da se čujemo", pojašnjava nam Tafro.

Još jedan od primjera je i susjedna Hrvatska čiji klubovi radioamatera imaju završne račune na desetine hiljada eura zahvaljujući državi, dok je, naprimjer, završni račun Radio kluba 9 Ilidža na kraju prošle godine iznosio 372 KM, od čega su knjigovođu platili 300 KM.

Velika šansa za promociju i opstanak radioamaterizma u BiH bile bi edukacije u osnovnim i srednjim školama, kaže nam Ibrić.

"Kada bismo iz jedne općine uspjeli izvući dvadesetak učenika koje bismo obučavali, to bi bila već ozbiljnija priča. Moramo pokazati djeci šta je ovo, kolike mogućnosti nude. Radioamaterizam ne možete naučiti, to je svakodnevno učenje koje vas vodi u raznim smjerovima", ističe Ibrić.

Njegov stariji kolega dodaje da se radioamaterizam ne smije svoditi samo na održavanje veze s nekom zemljom.

"Ako se američka vojska nije odrekla kratkih talasa, onda je tu sve jasno. Najbolji NASA-in kadar prvo su bili radioamateri. Najiskusniji u mnogim službama su upravo radioamateri. Odakle vam danas mobitel? Onaj sistem je ulagao u radioamaterizam jer su kroz radioamatere svi crpili svoj kadar, od vojske, policije i drugih državnih službi", naglašava Tafro te se prisjeća kolega radioamatera kojima je decenijama svijet mogao zavidjeti na znanju: "Naš Sejo Sudić iz Goražda devedesetih godina je bio jači u digitali nego pola Amerikanaca. Pred Olimpijadu u Sarajevu došao je Japanac i donio najmoderniji uređaj. Svi sjedimo i gledamo ga, a naš pokojni Vule Janjić pita 'može li uređaj izlaziti izvan amaterskih opsega'. Japanac mu se izvinjava i govori da je samo pravljen za amatere. Uzima Vule uređaj, za tri minute nešto pročačka, kad uređaj radi i na profesionali. Onda Japanac nudi da kupi njega, pola Ilidže, da ga vodi u Japan. To je tako, naši ljudi su u svemu u vrhu".

BiH prema zvaničnim podacima danas ima 3.000 radioamatera. Međutim, Tafro kaže da sigurno možemo govoriti o 20.000 radioamatera koji nisu registrovani, jer ne plaćaju članarinu.

U mnoštvu neiscrpnih priča, tražeći najbolje anegdote koje bi nam ispričao, Tafro ipak na kraju sliježe ramenima govoreći: "Bit će bolje".

Foto: D. Ć./Klix.ba
Foto: D. Ć./Klix.ba

Na sreću, okružen mladim ljudima koji su spremni prigrliti moderne puteve radioamaterizma i ukazati na potrebu vraćanja stare slave ovoj oblasti, Tafro bi se zaista mogao nadati boljim danima uz nove nade i barem mrvu brige države. Do tada, ako ne daj Bože dođe do nemilih crnih dana, Tafru i Ibrića s druge strane veze prepoznat ćemo po kodovima E71A i E78HSI.

Da pravi heroji nikada ne odustaju od svoje humanitarne misije govori i činjenica da je pandemija koronavirusa bila još jedan okidač za bosanskohercegovačke radioamatere. U ovim danima kućne izolacije brojni među njima pokrenuli su se kako bi pomogli najugroženijim stanovnicima i starijoj populaciji u nabavci potrebnih lijekova i hrane.