Prošlo je 114 godina od aneksije Bosne i Hercegovine, "rješenja" koje je izazvalo nove krize
Sama okupacija je radikalno izmijenila svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, pored onih očiglednih promjena u smislu izgradnje i modernizacije, evidentne su bile i izmjene u društvenom životu.
Uprkos velikom protivljenju aneksija Bosne i Hercegovine je sprovedena 6. oktobra 1908. godine. Reakcije na aneksiju su bile podijeljene. Dok su hrvatske političke elite kao i sam narod pozdravili aneksiju Bošnjaci i Srbi su bili razočarani ovakvom odlukom. Bošnjaci su zahtijevali svojevrsnu autonomiju i očuvanje veza sa Osmanskim carstvom, dok su Srbi računali na pripajanje Srbiji koje je nakon aneksije postalo nemoguće.
Odluka o aneksiji je uslijedila nakon mlado-turske revolucije u julu 1908. godine. Turski revolucionari su prisilili sultana da uvede stari Ustav i sazove parlament za zastupnicima iz svih krajeva carstva uključujući i Bosnu i Hercegovinu koja je i dalje formalno bila dio osmanskog teritorija. U Beču je to shvaćeno kao prijetnja od moguće prevlasti, te je hitno donesen Dekret o pripajanju Bosne i Hercegovine.
Kako bi dobile legitimitet vlasti Austro-Ugarske su pozvale na "ustavnu anketu" prvake iz svih nacionalnih grupa. Hrvatski predstavnici su prihvatili odluku o aneksiji, dok su srpski i bošnjački političari odbili potpisati saglasnost. Time je pokušaj za osiguravanje legitimiteta propao, no to nije spriječilo vlasti monarhije da sprovede odluku o aneksiji.
Nakon aneksije uslijedio je period neizvjesnosti i krize, veliki broj Bošnjaka se odlučio za napuštanje Bosne i Hercegovine i odlazak u Tursku, što je bio ultimativni čin iskazivanja nezadovoljstva.
Kako bi umirili strasti i dali narodima u BiH privid neke nezavisnosti, austro-ugarske vlasti su odlučile 1910. godine formirati Bosanski sabor, savjetodavno tijelo, koje je imalo izuzetno ograničena prava, te je svaku odluku morao potvrditi car Franjo Josip.
Iako su vlasti očekivale da će aneksijom trajno riješiti "Bosansko pitanje", i deklarativno osigurati ista prava za sve njene stanovnike, to je bilo daleko od istine. Kulminiralo je činom Gavrila Principa, kada je ubistvom Franje Ferdinanda započeo Prvi svjetski rat.
Ono što se sa sigurnošću može tvrditi je da Austro-Ugarska nije imala adekvatan i realan uvid u stanje u Bosni i Hercegovini, te su umjesto zbližavanja naroda u BiH prouzročili dodatna neprijateljstva i podjele.
Kada ovo spominjemo neizbježno je povući paralelu sa stanjem u kojem se trenutno nalazi Bosna i Hercegovina. Ponovo svjedočimo odlukama koje se nameću pod izgovorom rješavanja kriza i nestabilnosti, a po svemu sudeći vode u dodatne podjele i neprijateljstva.
