{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Prošlo je 11 godina otkako se iz živih ispisao Dario Džamonja

15.10.2012. u 07:01
4
14
Prošlo je 11 godina otkako se iz živih ispisao Dario Džamonja
4
Prošlo je 11 godina otkako se iz živih ispisao Dario Džamonja
Dario Džamonja
"Ima li iko u Sarajevu da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja?". Bilo je to prije 11 godina. Treći put je umro Pisac.
Dario Džamonja je bio, kako je Boro Kontić napisao, neko naš, čovjek koji je pisao ono što je odživio, Pisac koji je svojim djelima podizao spomenik svom rodnom Sarajevu, bio je novinar, kolumnista, boem...

Rođen je u Sarajevu 18. januara 1955. i gotovo cijeli svoj život proveo je u rodnom gradu. Izvjestan period boravio je u Americi, ali tek toliko da priskrbi "titulu" jedinog američkog pisca do kojeg držimo, kako napisa Ahmed Burić.

Daca je odrastao s bakom i djedom. Majka mu je odselila u Holandiju, a otac se ubio.

"Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha... Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavali su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim", napisao je Daca u svojoj knjizi Priče.

O svojoj sudbini nije sam odlučivao, književnost je izabrala njega.

"Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo." (Abdulah Sidran)

Tako je Džamonja postao Pisac koji piše ono što živi ili obratno. A, živio je za svoj grad, svoju zemlju i raju.

I kad se zaratilo Dario je ostao u svom gradu. S nevjericom je gledao kako "Muje, Save i Ivani s kojima se cijelog života družio nisu bili samo to - njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo".

Nije mogao shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao ("što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista")

Tokom rata njegova supruga i kćerka su bile u Baškom Polju, a kada je 1993. ranjen zajedno s njima odlazi u Ameriku.

"U Americi - još gore. 'Pripazili' nas Ameri tek kad smo došli: sve ono što bi inače bacili u smeće, natrontali u našu kuću, zovu nas na večere, vodaju nas k'o mečke, pokazuju rodbini, prijateljima... Po sto puta pričam istu priču - već se gadim sam sebi. Moja žena nikad da se umori od priče kako je cijelu zimu provela u Baškom Polju, možeš zamisliti, bez čizama, a meni se, moj jarane, plače dok je slušam i pred oči mi izlaze Hamić, Kilo, Neka, Đoko, Manda plus sva raja: i živi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se gadi, svega me strah." (Dario Džamonja)

U Americi se njegov brak raspao. Trudio se Daca da živi normalno, radi i piše, ali fizički je bio tamo, a duša u Sarajevu.

Kada se vratio u svoj rodni grad, napisao je: "Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon".

Po povratku u Sarajevo nastavio je da "živi od pisanja", iako mu jednom slikar Affan Ramić napisa: "Daco, ti ne živiš od pisanja - ti od toga umireš".

Umro je 15. oktobra 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 11 godina ispisao se iz živih.

Abdulah Sidran je tada Džamonji, između ostalog, napisao:

Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa! Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?

Dragi Dario, niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati nevolju kroz koju se mora proći, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako pobjeći, otići i uteći. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je on znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši", sastoji to čudo talenta, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija Džamonju. Čudo talenta!". A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim poslom da se bavite?- mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo - daj il' ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rek'o. "Neka košta šta košta!" Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjediti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš nadzemaljski svijet". U Sarajevu, tad i tad... Abdulah Sidran

Džamonja je bio Pisac, novinar, kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Osvojio je brojne nagrade. Iza sebe je ostavio deset knjiga, zapisa o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu.

Objavljene su mu sljedeće knjige: "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Drugo izdanje", "Priručnik", "Oni dani", "Prljavi veš" te "Ptica na žici", predratne priče, posthumno, Buybook Sarajevo 2002., i "Priče", sabrane priče, posthumno, Slobodna Bosna, Sarajevo.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: