{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Prijedor: Mirsad Duratović sahranjuje 15-godišnjeg brata i devet članova porodice

A
18.7.2014. u 09:43
3
Prijedor: Mirsad Duratović sahranjuje 15-godišnjeg brata i devet članova porodice
3
Prijedor: Mirsad Duratović sahranjuje 15-godišnjeg brata i devet članova porodice
Foto: Anadolija
Mirsad Duratović, iz sela Bišćani kod Prijedora, u nedjelju, 20. jula, posljednji put će se oprostiti od deset članova porodice - brata, oca, djeda, nene, trojice amidža i dva amidžića. Svi su ekshumirani iz masovne grobnice Tomašica kraj Prijedora, po mnogima najveće masovne grobnice otkrivene u BiH nakon rata 1992.-1995. i na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. 
U nedjelju, na kolektivnoj dženazi u Prijedoru bit će ukopano deset članova najbliže porodice, od ukupno 47 Duratovića, koliko ih je ubijeno u julu 1992. godine.

Mirsad Duratović će ukopati oca Mehmeda (1952), brata Halida koji je ubijen sa 15 godina, djeda Husniju (1927), nenu Đulu (1924), amidžu Ismeta (1949) sa sinovima Elvisom (1972) i Enesom (1975), amidžu Ešefa (1959) sa suprugom Zemirom (1965) i amidžu Hazima (1964).

Svi su ubijeni 20. jula 1992. godine u akciji usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva prijedorske regije koju su izvele tadašnje srpske vojne i policijske vlasti u selu Bišćani, nedaleko od Prijedora.

Ubijeni su praktično na kućnom pragu, u dvorištu porodične kuće. Svi su ekshumirani iz masovne grobnice Tomašica. 

Djeca korištena kao živi štit



Mirsad, tog kobnog julskog dana 1992, zajedno sa bratom Halidom, amidžićem Enesom i još jednim dječakom iz komšiluka korišten je kao živi štit. Preživio je samo zahvaljući tome što je imao malo više sreće u odnosu na više od 3.000 Prijedorčana ubijenih 1992. godine.

"Jedino su brat Halid i rođak Enes ubijeni u centru sela, nakon što su upotrijebljeni kao živi štit zajedno sa mnom. Rekli su im da će ih vratiti kući, i na pola puta do kuće su ubijeni", ispričao je Mirsad u razgovoru za Anadoliju koji smo vodili tri dana uoči kolektivne dženaze.

Mirsad je iz Prijedora odveden u logor Omarska, zatim u logore Manjaču i Trnopolje, i na kraju je otišao iz BiH.

"Brat Halid, zajedno sa mnom, amidžićem Enesom i još jedan dječak iz komšiluka - svi smo bili maloljetni - korišteni smo kao živi štit kroz čitavo selo gdje su oni skupljali ljude i vodili prema logorima. Kada smo došli u centar sela, razdvojili su nas. Halida i Enesa su vratili kući, a mene i još jednog dječaka su odvezli u logor", prisjetio se Mirsad dana kada je izgubio brojne članove uže i šire familije.

Kako kaže, svaki dan se prisjeti te zadnje slike svoga brata koju pamti, kako odlazui niz ulicu sa amidžićem Enesom.

“Zadnja slika će mi uvijek ostati u glavi. Trenutak kada su oni ‘dozvolili’ bratu i Enesu odlazak u sigurnu smrt. Krenuli su kući, ja sam gledao za njima sve dok nisu nestali iza krivine”, priča Mirsad vidno potresen sjećanjima iz 1992. godine.

U sjećanju uvijek ista slika iz 1992.



Mirsad Duratović danas, 22 godine nakon kobnih događaja, živi u Bišćanima u istoj kući u kojoj je živio i prije rata. Svaki dan prolazi istim putem kojim su on i njegovi najbliži odvođeni 1992. godine.

"Svaki put mi prolazi ta ista slika iz 1992. godine.  Oni nas nisu samo uzeli i vodili kroz selo, nego su na tom putu pretresali svaku kući, a dok smo mi stajali ispred kuća, bili smo maltretirani, tučeni…", pojasnio je Mirsad.

Kako kaže, selo je tada bila puno vojnika, džamija u plamenu… O bratu i amidžiću nije znao ništa sve dok nije izašao iz logora, u avgustu 1992. godine.

“Rečeno mi je da nisu došli živi kući i da je mama išla kroz selo da nas traži. Dugo vremena nisu znali ni da sam ja preživio, da sam u logoru. Tek kada sam izašao iz logora saznao sam da su ubijeni i da su ih neke žene sklonile sa ceste i zbog toga ih moja mama nije ni našla”, pojasnio je Mirsad.

Duratović kaže kako postoje svjedoci koji su vidjeli ubijanje njegovog brata i amidžića.

Tijelo Mirsadove nene Đule, pronađeno je u Tomašici. Bilo je u toj mjeri očuvano i 22 godine nakon što je Đula ubijena i tu sa stotinama drugih žrtava bačena i zakopana, da su je mogli prepoznati.

"Uz amidžu Ešefa i amidžića Elvisa su pronađeni dokumenti, otac i amidža Ismet su imali satove na ruci. Otac je sat dobio za deset godina rada, kao i amidža Ismet, a na strini Zemiri je i dalje bio nakit", ispričao je Mirsad za Anadoliju.

Smiraj će u nedjelju naći 284 žrtve ekshumirane iz Tomašice



Najmlađa prijedorska žrtva koja će biti ukopana na kolektivnoj dženazi u nedjelju je 13-godišnji Elvis Šarčević, a najstarija Salih Kadirić koji je imao 77 godina. Među 284 žrtve kojima će biti klanjana dženaza na stadionu u Prijedoru nalaze se 283 žrtve bošnjačke nacionalnosti i jedna hrvatske, Ante Dolić.

Na kolektivnoj dženazi će biti ukopano 12 maloljetnika, svi pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Pronađene su i tri ženske osobe, a najstarija među njima je Đula Duratović (1924), koja će biti ukopana sa suprugom Husnijom, četiri sina, snahom i unucima. U Kozarcu će biti ukopan i imam Sulejman Dizdarević.

Pripadnici Vojske RS su u julu 1992. godine u Zecovima kod Prijedora ubili i šestoricu braće - Senada Tatarevića (1961), Sejada (1963), Nihada (1968), Zilhada (1969), Zijada (1972) i Nishada (1974), kao i njihovog oca Muharema (1939). Pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica, a bit će ukopani na kolektivnoj dženazi u nedjelju.

Tokom aprila ove godine identificirano je i šest članova porodice Hegić, otac ubijen u šezdesetoj godini života i pet sinova starosti od 25 do 40 godina. To su: Asuf (Abdulah) Hegić (1967), Velid (Abdulah) Hegić (1964), Vehid (Abdulah) Hegić (1960), Ragib (Abdulah) Hegić (1955), Vejsil (Abdulah) Hegić (1953), kao i njihov otac Abdulah (Emin) Hegić (1932).

Iz masovne grobnice Tomašica, otkrivene 21 godinu nakon zločina počinjenih nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, u ljeto 2013. godine, do sada su otkriveni posmrtni ostaci 435 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela.

Prilikom posjete ovoj masovnoj grobnici predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Theodora Merona, u jesen 2013, predstavnici udruženja koja okupljaju preživjele i porodice žrtava izrazili su nezadovoljstvo što još niko od dosad procesuiranih na tom i drugim sudovima nije osuđen za genocid nad nesrpskim stanovništvom prijedorske regije. Haški tribunal i ostali sudovi su u dosadašnjim presudama izricali kazne za zatvaranje i mučenje u logorima, deportacije, nehumano postupanje... u prijedorskoj regiji. 

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: