Posljednji sati uz tabute u Kozarcu: Očevi, sinovi i braća, sutra umiru i odlaze po drugi put

Jedna fotografija je sve što je Redžepovom sinu Samiru ostalo od oca. Kada je ubijen, Samir je bio tek sedamnaestomjesečna beba. Ne sjeća se očevog zagrljaja, pogleda, osmijeha, mirisa... Miris očevih posmrtnih ostataka jedino je sjećanje koje će Samir imati. Lik će pamtiti po fotografiji, istoj onoj koju je danas satima držao u rukama dok je grlio očev tabut. Porodica ga je bezuspješno pokušala odvojiti.

Samirova majka Mina nema više djece. Ona i njen sin su ostali sami na svijetu kada su zločinci ubili njenog supruga. Sami, gladni, bez krova nad glavom.

"Mog supruga su 27. jula odveli ispred kuće i od tog dana ga više nismo vidjeli, niti čuli bilo šta o njemu sve do otkrivanja Tomašice, gdje su pronašli Redžepove kosti. Nakon ubistva velikog broja muškaraca u Čarakovu i okolnim naseljima, mog supruga su natjerali da kupi leševe iz dvorišta i tovari na kamione koje su odvozili do masovnih grobnica. Mene i moga sina je sudbina odvela u Travnik, a potom u Hrvatsku gdje i danas živimo. Sam Bog dragi nam je svjedok koliko smo patili, bili smo gladni i sami, u nekim trenucima sam mislila da ćemo moje dijete i ja umrijeti od gladi", ispričala nam je Mina svoju tužnu priču.

Uz pomoć dobrih ljudi su preživjeli. Danas su u Hrvatskoj, ali bi se rado vratili svojoj kući u Prijedor.

"Kuća je porušena. Kada sam išla u Grad Prijedor da pitam mogu li mi pomoći da obnovim kuću, rekli su da nemaju računice za nas dvoje obnavljati. Vratila bih se, kako se ne bih vratila svojoj kući, ali ne mogu u porušeno, a novaca nemamo", kaže Mina.

Večeras je i nekoliko drugih porodica uz tabute svojih najmilijih. Prazni pogledi, iscrpljena lica i drhtave ruke koje čas miluju, čas grčevito stišću tabute, slika su koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovo su posljednji sati u kojima mogu biti uz tabute, posljednji sati u kojima još osjećaju da su njihovi očevi, braća, muževi tu s njima.