{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Partijski serviseri su novinarstvo učinili nepoželjnim zanimanjem

17.3.2013. u 08:11
0
Partijski serviseri su novinarstvo učinili nepoželjnim zanimanjem
0
Partijski serviseri su novinarstvo učinili nepoželjnim zanimanjem
Mnogo toga se promijenilo od vremena kad su Gojko Berić, Gordana Sandić-Hadžihasanović i Marko Divković počinjali svoje novinarske karijere. Novinarska profesija, nekada poželjna i cijenjena, proteklih decenija prošla je kroz velike turbulencije. Tehnološka revolucija donijela je potpuno novi pristup poslu, ali i mnogo nedaća s kojima se susreću današnji novinari u misiji odbrane dostojanstva svoje profesije.
"Promijenilo se mnogo toga, cijeli društveni milje u kojem je novinarstvo funkcionisalo", kaže Gojko Berić, današnji kolumnista Oslobođenja, koji je u novinarstvu još od šezdesetih godina, kada je u maloj redakciji mostarskog lista Sloboda počeo raditi kao reporter i putovati po Hercegovini pišući o tzv. običnim ljudima.

Nekada se manje radilo, a bolje zarađivalo

Redakcije velikih listova su, prisjeća se Berić, nekada bile glomazne, novinari su radili manje nego danas, a živjeli komotnije. Posao im je bio siguran i solidno plaćen, a najčitanije su bile reporterske priče jer su se ticale socijalnih tema i pojedinačnih ljudskih sudbina. Osim toga, novinari su čitali priče svojih kolega.

"Iole ambiciozniji novinari su svako jutro na trafikama kupovali po nekoliko raznih listova i magazina. Manijakalno čitanje i komentarisanje tekstova bilo je rašireno među ljudima iz naše profesije. Da bi se dobro pisalo, potrebno je mnogo čitati. Dobri tekstovi su dobijali pohvale od kolega, što je bilo stimulativno. Danas više toga nema. Ne sjećam se kad sam u Sarajevu nakon rata vidio novinara koji je tog jutra kupio bar dva dnevna lista. Novinari ne čitaju jedni druge, svima je cilj da postanu kolumnisti i da se slikaju, iako za to nemaju ni talenta ni znanja", ističe kolumnista Oslobođenja.

Njegov kolega po struci, Marko Divković, dopisnik BHT1 iz Tuzle, smatra da se od vremena kad je on 1979. godine počeo raditi na Radio Tuzli promijenilo ono najvažnije - perspektiva za pronalazak radnog mjesta.

"Kad sam ja završio fakultet, u mjesec dana su četiri firme raspisale konkurs. Među njima su bile dvije državne firme. Ja sam tada izabrao Radio Tuzla i nikada se nisam pokajao", ponosno poručuje ovaj iskusni novinar.

Pitanje stručnosti i odgovornosti

Novinarstvo je, prema njegovom mišljenju, doživjelo metamorfozu, ali u negativnom smislu. Tome je znatno doprinio i rat u našoj zemlji.

"Mnogi nisu znali kuda će pa su izabrali novinarstvo, a bilo je i onih koji su upisali taj fakultet zbog statusa, perspektive. Došli smo u situaciju da imamo kolege koji su tu jer im je neko rekao da to mogu. To su partijski serviseri. Novinarstvo više nije poželjna profesija, što je strašno oborilo tržišnu cijenu, a to je užasno za svaku profesiju", kaže Divković i ističe da je prije bilo manje novinara i da nijedan nije mogao raditi bez završenog fakulteta.

"Pokretanjem novih medija danas se fiktivno otvorilo veliko tržište, ali je stvarno stanje potpuno drugačije", smatra Divković. "Tehnološka revolucija u startu je bila dobra ideja, ali mi smo majstori da to sve pokvarimo, pa smo je pretvorili u njenu suprotnost. Tako neki danas rade iz svoje spavaće sobe, okrenu se i objave šta žele, bez ikakve odgovornosti".

Gordana Sandić-Hadžihasanović, urednica na Radiju Slobodna Evropa, za moderniji i brži način pretrage ili obrade materijala ima riječi hvale, ali objašnjava kako se nekada mukotrpno radilo na savladavanju svih prepreka do rezultata koji će biti u skladu s pravilima profesije.

"Danas imamo Google umjesto ogromne arhive koju su činili isječci iz novina (a po pravilu, kad god vam nešto treba u toj gomili papira ne možete naći). Nekad smo imali višemjesečne i teške vježbe govora, kurseve rukovanja tehničkim uređajima, nismo odmah išli pred mikrofon, tekstovi su nam često završavali 'u košu'... Rječnik je bio drugačiji, način ophođenja pristojniji, a odgovornost za javnu riječ na znatno višem nivou", odgovara Sandić-Hadžihasanović.

Postulati koji se ne mijenjaju

Ono što je, prema njenom mišljenju, ostalo isto, je novinarska radoznalost, upornost i želja da se bude prvi.

Gordana nam je ispričala i kako su se novinari u vrijeme kad je ona počinjala svoju karijeru "dovijali" u potrazi za informacijama.

"Da se našalim - dovijali su se druženjem u kafani. Ali u toj šali ima dosta istine jer smo se zaista više družili i prenosili informacije jedni drugima. Političke informacije pronalazili smo na sastancima 'u bazi', tako se to govorilo, gdje su ljudi otvorenije pričali o problemima. Zamislite da sada neki novinar ode na sastanak u mjesnu zajednicu? Također, zatvorenost institucija vlasti nadomještali smo drugim novinarskim formama, koje se danas gube - naprimjer reportaža. S radošću se sjećam svog kolege Alekseja Ace Nejmana i njegovih radijskih reportaža. Jednom je otišao u hercegovački krš i tamo proveo sedam dana i noći sa čovjekom po imenu Jago, koji je tražio vodu i na kraju je našao. Tako je nastala reportaža 'Jagin bunar', nagrađivana na međunarodnim radijskim festivalima. Danas za to nema ni osjećaja, ni vremena. Od Ace sam naučila da se novinar mora družiti s narodom, kad ode na teren, prvo treba obići pijacu, zatim ući u neku domaćinsku kuću, pa tek onda ići kod predsjednika općine. Tako se 'sondirala situacija', što bi se danas reklo", kaže naša sagovornica.

Kako se pisalo u komunizmu

U jednopartijskom sistemu, koji je vladao u bivšoj Jugoslaviji, novinari koji su se bavili političkim temama, naročito partijskim, bili su privilegovani, ali nisu bili naročito omiljeni među čitaocima, prisjeća se Berić.

"Kritičke opservacije bile su sužene, moglo se loše pisati o konobarima, kondukterima, piljarima i ljudima sličnih profesija. Uopćeno su kritikovane neke društvene pojave, kao što su malverzacija, zloupotreba položaja, tehnomenadžerska samovolja, kršenje radničkih prava... Pripadnici političkog i privrednog establišmenta bili su nedodirljivi. Oni su postajali predmet medijske kritike tek pošto bi ih na zub uzela partijska oligarhija", objašnjava novinar Oslobođenja.

Njegovog kolegu Divkovića izbacivali su iz partije, sudili mu.

"Neki su popuštali, ali smo ipak preživjeli. Do pred rat naša profesija je imala dignitet", kaže Divković i dodaje da i danas ima nekoliko ljudi koji su zadržali profesionalni obraz. "Ne mogu reći da danas vjerujem nekom mediju općenito, već određenim ljudima koji se potpišu pod svoj rad i drže do profesionalnih standarda, bez obzira na to gdje njihov tekst bio objavljen".

Na pitanje koliko danas radi s mladim ljudima, novinar BHT1 odgovara: "Vrlo malo. Mladi se prave da sve znaju. Ipak, ne libim se onima s kojima sam u kontaktu reći stvari koje bi trebali znati, iz svog interesa. Oni koji su mi bliži i sami me pitaju za savjet, a dvije djevojke sam doslovno uvjerio da ne upisuju novinarstvo. Pitao sam ih jedno jednostavno pitanje: Koliko znate bogatih novinara?".

Otpisivanje iskusnih znalaca

Sandić-Hadžihasanović kaže da se iskusni novinari rano otpisuju: "Nema ih na TV-u, nedovoljno ih čujemo na radiostanicama, malo ih je u novinama. Kao da je kod nas 'nezgodno' vidjeti sijedu glavu na malim ekranima. Ti, kako ih nazivaju 'novinarski vukovi', mogli bi zaista biti učitelji mladim novinarima. Ja još uvijek pamtim upozorenja mojih starijih kolega, urednika na tadašnjem Radio Sarajevu, a greške na koje su me oni upozorili nikada nisam ponovila. Naprimjer, na jednom od svojih prvih novinarskih zadataka pratila sam sjednicu Saveza sindikata BiH na kojoj je bilo razmatrano 10-ak tačaka dnevnog reda. Nastojala sam u izvještaju o svakoj napisati nešto i bila sam izuzetno posnosna što sam uspjela u kratki tekst sve bitno sažeti. Kad je taj tekst pogledao urednik Savo Trifunović, samo me upitao: Jesi li ti zapisničar ili novinar? To često ponovim svojim mladim kolegama kada nepotrebnim detaljima opterete tekst. Također, s radošću se sjećam Ante Štrelova Šjora i njegovih dobronamjernih riječi o tome koliko slušalac radija može primiti informacija, koliko će ih zapamtiti, a koliko će ih jednostavno biti rasuto u eter. A ništa ne treba rasipati, govorio je Šjor, ni vodu, ni riječi".

Mladim novinarima danas nije lako, slažu se naši sagovornici, prvenstveno zbog nesigurnih radnih mjesta i plaća, ali i političke i ekonomske ovisnosti o centrima moći.

"Danas je novinarima teže raditi, nema više državnih listova i sigurne plaće, redakcija dijeli onoliko koliko zaradi. Novine su u vlasništvu manjih ili većih korporacija, novinari su ucijenjeni ekonomski, strah od gubitka posla je svakodnevan. To je teško podnošljiv teror. Ipak, zbunjuje činjenica da su danas novinari mnogo potkupljiviji nego što su nekada bili. Potkupljuju ih, kako vlasnici listova, tako i političke stranke. To je rezultat opće erozije morala. Jedina utjeha je da nigdje u svijetu ne postoji apsolutno nezavisno i slobodno novinarstvo. Postoji samo nezavisan i slobodan duh pojedinca, koji za to plaća odgovarajuću cijenu", ističe Berić i akcent stavlja na dobre tekstove. "Ni najbolji urednik ne može praviti dobru novinu od loših i osrednjih tekstova. Ali, loš urednik je grobar svake novine. U Sarajevu imamo paradoksalnu situaciju: među autorima mlađe i srednje generacije ima odličnih novinara, ali Sarajevo nema dobar, moderan dnevni list".

Savjet mladim novinarima

Sandić-Hadžihasanović mladim novinarima s kojima ima priliku raditi ukazuje na to da je istina osnov novinarstva i da ne smiju podlijegati neprovjerenim informacijama jer "nikakva ekskluziva neće oprati činjenicu da ste nekog lažno oklevetali ili povrijedili". Ipak, svjesna je da je stanje u novinarstvu slika stanja u društvu uopće i da je teško biti nezavisan ako moraš ispunjavati zahtjeve vlasnika medija i trpjeti stalne političke pritiske.

"Novinarstvo je uvijek bilo privlačno, ali rizično zanimanje. I moja generacija je, ulazeći u novinarstvo, ulazila u zamku lažne slave i popularnosti. Postoji mnogo, ne samo lakših, već i časnijih profesija od ove. Zar nije časnije biti učitelj ili pekar? Ili praviti cipele? 'Novinarstvo je najljepša profesija na svijetu, samo ako se na vrijeme napusti', rekao je Čerčil. A jedan veliki novinar je dodao: 'Novinarstvo je najljepša profesija, samo kad se ne bi moralo pisati'", citirao je Berić.

O budućnosti bh. novinarstva svi naši sagovornici govore s oprezom. Iako ona u znatnoj mjeri ovisi o društvenim gibanjima, važnu ulogu ovdje imaju i upornost i vještine kojima će nove generacije novinara pokazati svu ljepotu svog zanimanja i ni pod kojim uslovima ne pristajati da prodaju svoj profesionalni obraz.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: