{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Oprosti, Sir Alex ili Manchester City, takav sam i ja

S
7.1.2011. u 15:10
1
48
Oprosti, Sir Alex ili Manchester City, takav sam i ja
1
Oprosti, Sir Alex ili Manchester City, takav sam i ja
Sve o Džeki, i nešto malo o nama.
Vic je blesav, ali smiješan. Uhvatili huligani, inače navijači Manchester Cityja, malog Roma, uličnog svirača i prijete mu:

- Sad ćemo ti slomiti i tu harmoniku i sve pare uzeti, đubre jedno, mi znamo da ti navijaš za Manchester United.

- Ne naaavijam, boga mi... – nemušto se opravdava mali Rom, gledajući da izvuče živu glavu.

- E, dobro, otpjevaj nam onda jednu našu pjesmu. – reče vođa navijača.

Mali stade na trenutak, a onda kao iz topa opali reviziju velikog hita Miroslava Ilića:

- Mančester si ti, takav sam i ja, zbog tog' sam te dušo zavoleo jaaaa.

Za one kojima sve to skupa ništa ne znači, ovaj tekst i nije pisan. Onim drugima, koji iz dana u dan prate šta će se dogoditi s najboljim nogometašem ove zemlje, vrlo je teško saopštiti bilo šta novo o tom "slučaju".

Dugo već se na naslovnicama naših novina ne izlazi ništa drugo osim glava političara. U tom smislu, a i u mnogim drugim, mi smo nesretno društvo. Proizvodnja velikih i važnih pojedinki i pojedinaca nam baš i ne ide tako da kad se pojavi neko oko koga se diže graja i prašina, onda se to maksimalno koristi. Tako da nema prosječnog čitaoca bilo kakvog medija u nas koji u posljednjih mjesec dana nije doznao svaki korak bivšeg centarfora Wolsfburga. Od ultimatuma Juventusu, preko puta u Španiju, do odlaska u London na pregled, pratili smo Edina Džeku i čekali hoće li se konačno privoljeti plavom timu iz Manchestera šeikatu Mansoura bin Zayeda Al Nahyjana, za kojeg i Roman Abramovič tu i tamo ispadne kokuz. Mogul iz Abu Dhabija se, naime, ponaša po principu "koliko košta, zapakujte mi sve!" pa nije čudo da je odbrojao tih tridesetak i nešto miliona eura da dovede napadača kojeg trenutno slavi čitava Evropa.

"Kloc" i životne šanse

Sad je lako slaviti Džeku. Njegov početak , barem s nivoa transfera, bio je krenuo dosta tužno, poput priče o ružnom pačetu. Nakone epizode u kojoj su ga nogometno polupismeni "navijači" s grbavičke tribine prozvali "Kloc", stigao je Jirži Plišek, češki profesor tjelovježbe, koji je mogao namirisati s kakvim potencijalom ima posla. Prvo ga je odvojio od prve ekipe da bi individualno radio s njim, a onda dočekao prvu priliku da ga za 50.000 eura, prebaci u Teplice, odakle je poslan na kaljenje u Usti nad Labem, klub koji lavira između tamošnje prve i druge lige i služi kao "B" ekipa Teplica. Ostalo se zviždi: Wolfsburg i reprezentativna karijera u kojima je potvrdio da se radi o zaista vanserijskom potencijalu. Kojeg valja ovjeriti u Engleskoj.

Skoro 40 godina, s većim ili manjim intenzitetom pratim razna sportska takmičenja, od bajramskih i božićnih turnira do svjetskih prvenstava, i valja mi priznati da se nijedno takmičenje nikada u povijesti nije pratilo tako intenzivno kao engleski Premiership. Ako u vama ima imalo želje da doznate nešto o tome, mogućnosti su neograničene: sve utakmice se mogu gledati (zahvaljujući Sport klubu i kablovskom operateru koji ga podržava), a nebrojeni linkovi, siteovi i forume vode nas u "čudesni svijet privatluka", da parafraziramo naslov legendarnog albuma sarajevske grupe Elvisa J. Kurtovich. Stotine miliona koje se ulažu u engleske klubove, naravno, nemaju svoje ekonomsko opravdanje. Radi se o kupnji zabave, odnosno, zaborava kroz obrtanje velikog broja novca, čije se porijeklo odmah "ispegla", kad ga se propusti kroz sport. To manje- više znaju svi, ali ono što, zaista, treba znati jeste da su neki klubovi uvijek u prilici da postanu veliki, dok neki drugi rjeđe dobijaju tu šansu.

Plavi voz, dobar skroz

Baš tako je s Manchester Cityjem, klubom koji, ako ćemo do kraja biti precizni, ima sedam godina dužu tradiciju od puno većeg i poznatijeg gradskog rivala, velikog Uniteda. Poetsko estetske analogije se same nameću: City je poput Želje prvog Džekinog okruženja, klub plavo bijele boje. Još bi samo falilo da su City osnovali željeznički radnici, i onda bi ta stvar "legla" do kraja, ali nije bilo tako. Željezničari su, naime, osnovali Man. United i to pod imenom Newton Heath Lancashire & Yorkshire Railway Cricket and FC. Ako stvar pogledamo iz današnje, takmičarske perspektive, bude stvarno smiješno s kakvom ekipom u odnosu na glavne rivale Alex Ferguson, najveći od najvećih, drži čelnu poziciju. Sa starima Giggsom, Nevillom, Scholesom, sa još neafirmiranim Rafaelom i Valencijom, tokom prvenstva bez Rija Ferdinanda, Parka, Rooneya, sa Chicaritom Hernandezom i Berbatovim, gazi prema tituli ovog (pre)skupog takmičenja.

Carlitov put i Robertove metode

Sjetimo se šta je sve City kupio u zadnje dvije godine, ne bi li zasjeli na tron: Davida Silvu (Valencia) Patricka Vieiru (Inter), Vincenta Kompanyja i Jeromea Boatenga (HSV), Adama Johnsona (Middlesbrough), Jamesa Milnera (prava grehota, uzeli su dušu Aston Villi), Yaya Tourea (Barcelona), Marija Balottelija (Inter), Aleksandra Kolarova (Lazio). Takvi klubovi koji misle da mogu riješiti baš sve kupovinom, često zapadne da kupuju igrače koji bije glas da su, blago rečeno, nestašni.

Dvojica ponajboljih napadača Carlita Teveza i Manua Adebayora, bili su upravo takvi. Drugi je manje – više i ostao takav, a prvi je, čini se, vrlo komplicirana struktura, čovjek koji igra vanserijski, ali mu svakih 15 dana padne na pamet da bi trebao prestati igrati, te da je današnji fudbal prekomercijaliziran i dehumaniziran. Što je tačno, ali nije baš praktično, pogotovo kad je sopstvena egzistencija u pitanju, kao u Carlitovom slučaju.

Džeko je, dakle, za tolike novce doveden da ode do kraja, po titulu. To ne biva lako, pogotovo ne kad dođete u polusezoni. A odmah se očekuje sve: dvojica kojima je po dolasku na Ostrvo odmah krenulo bili su francuski enfant terrible David Ginola i italijanski fenomen Gianluca Vialli, prvi trener u povijesti engleskog nogometa koji je na teren izveo jedanaest stranaca. Bilo je to, naravno, u Chelseaju, i tu su udareni temelji "legionarskog" nogometa koji više ne poznaje kategorije nacionalnog ponosa i brige o broju domaćih igrača. Rezultat je, dakle, sve. Ali, često se zaboravlja da visoko stiže samo onaj ko ima duboke korijene. Barcelona je, uostalom, najbolji primjer za to.

To je to, haj'mo svi da igramo

A kad smo već kod Viallija, valja spomenuti i još jedno ime: Roberto Mancini, u čiju ekipu, eto stiže i Edin Džeko. Ovi sredovječni će se sjetiti da je današnji trener Cityja bio je jedan je od najplemenitijih igrača koje je Italija imala u posljednjih tridesetak godina. Čisti velemajstor kojeg je s početka karijere pratio peh da ga neće gol, pogotovo za reprezentaciju, za koju je odigrao svega 36 utakmica i samo četiri puta pogodio mrežu protivnika. Istina, Mancini nikada nije bio klasični glavni napadač, već je uvijek išao kao drugi, u paru. Taj i takav , igrač Mancini ima dvije Serie A kao igrač i to, rekosmo sa Sampdoriom i Laziom, što su jedini naslovi koje nisu osvojili Milan, Inter, Juventus i Roma. Njegova trenerska priča je drukčija: nakon što je radio kao pomoćnik u Laziju, angažirao ga je Moratti u Interu. To mu je donijelo klupski rekord, tri titule prvaka Italije zaredom, gdje su glavnu riječ imali visoki i jaki napadači: Vieri, Adriano, Crespo, i, naravno, Zlatan Ibrahimović.

Ko zna koliko će do kraja godine vrijediti Edin Džeko i da li će ga krenuti, da svojim golovima i aistencijala pomogne Cityju da se dočepa titule nakon četrdeset i dvije godine. Uostalom, i Chelsea je do pojave Abramoviča i Mourinha čekao pet decenija na ligaški trofej. Donesu li ga, uz gore pobrojanu legiju, Džeko i Mancini, to će biti jedna od stvari po kojoj bi svijet mogao pamtiti 2011. godinu. Kad nas već tolike godine ne poznaju po dobrim i važnim stvarima.

Tad bi sve priče pale u vodu: i ona Arsena Wengera da mu je Džeko preskup i ona Alexa Fergusona, da je odličan igrač, ali da je spor pri vraćanju nazad i da je kao takav ipak malo "starinski".

I još jedan vic, onako, za kraj i za početak Nove godine: "znate li šta je rekao Chuck Norris kad je čuo da je Džeko potpisao za Manchester City?"

- Rekao je: "To je to".

I zato, oprosti Sir Alex, barem samo ovu polusezonu. Valja navijati za nešto stariji klub plave boje, klub u kojem igra tako nevjerovatno blag i normalan mladić, da je skoro nemoguće povjerovati da je iz mjesta gdje njegovi vršnjaci svaku noć održavaju revolveraške obračune. Zato sretno Edine, Roberto i Carlito. Za ostale, ipak, ostaje nešto manje emocija.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: