Slika se dogodila i autentičnost joj se ne može odreći: prije 16 godina, zabilježimo i datum, 18. jula 1994, dan nakon finala u kojem je Brazil osvojio Mundijal, u opkoljenom Sarajevu srela su se dvojica prijatelja.
Jedan je oprezno hodao Titovom ulicom osluškujući kad će novo granatiranje povećati brojku ubijenih i osakaćenih, a drugi je, ne mareći ni za kakvu opasnost, sjedio na Čeki, legendarnom mjestu za sastanke svih generacija Sarajlija. Kad ga je prvi spazio, prvo je pomislio da je poludio, a onda ga je upitao zašto tako utučen sjedi i zašto se negdje ne skloni.
Drugi je, egzistencijalističko-montypythovski odgovorio:
-Kako zašto? Pa, čovječe, šta ću raditi naredne četiri godine?
Historija će kasnije zapisati da je to, prvo Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se odigralo na sjevernoameričkom kontinentu, bilo i najposjećenije, i po kvalitetu, najvjerovatnije, bilo najbolje dotad odigrano. Titulu najboljeg igrača ponio je fantastični Romario, a nakon što je Roberto Baggio – za našeg vakta najveći umjetnik u dresu "azzura" – promašio odlučujući penal, Brazil je postao prva nacija koja je osvojila četiri titule svjetskog prvaka.
Tada smo mislili da FIFA još uvijek nije tako utjecajna, ali smo je proklinjali jer je zbog dopinga diskvalificirala Diega Armanda Maradonu, i proklinjali Evropu i međunarodnu zajednicu što konačno ne poduzme nešto da se rat prekine. Ali, sve je to bilo prije.
Prije Srebrenice
Tada se 11. juli 1995. još nije bio dogodio. Dan koji će u velikom broju glava promijeniti – u ovoj svakako – pozicije u svijetu, i pokazati da je dvadeseto stoljeće, zapravo, stoljeće koncentracijskih logora i istrebljenja onih koji se „pogrešno“ ili, jednostavno, drugačije zovu.
Jedanaesti juli je datum koji je postao simbol. Ove godine je petnaesta godišnjica genocida. Činjenica da će istoga dana na na teren „Soccer City Stadiuma“ u Johannesburgu istrčati reprezentacije Holandije i Španjolske, koje će odlučiti o tome ko će u društvo sedam dosadašnjih osvajača Mundijala u povijesti, možda sama po sebi i ne bi značila previše da nije tog osjećaja ostavljenosti. Osjećaja koji se javlja svaki put kad treba objektivizirati neku poziciju, pokušati joj naći mjesto u poretku stvari. Ali, vrijedi li tako misliti u svijetu koji hoće samo zabavu, show, profit?
Za koga i zbog čega
Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi je, gledajući iz diskursa onih koji su ga organizirali, a i nas koji smo ga gledali – uspjelo. Zemlja koja je poznata kao najveći proizvođač zlata na svijetu je, ujedno, i zemlja najneravnomjernije raspodjele bogastva – deset posto najbogatijih porodica drži oko polovine svih dobara u državi od skoro pedeset miliona stanovnika. Stopa nezaposlenosti je oko 90%, struje nema dovoljno ni za poslovne i administrativne centre, opskrba vodom je još i slabija, a od 450.000 radnih mjesta koja su obećana kao rezultat organizacije Svjetskog prvenstva, ostvareno je njih oko 60.000.
Sudbina velike većine tih radnih mjesta je da će se, baš poput reflektora nakon nedjeljnog finala između "furije" i "oranja", ugasiti kad prestanu utakmice. Tamošnjem narodu, čijih je pedeset posto pripadnika zaraženo virusom HIV-a, ostaje borba za društvo koje nakon što prođe cirkus čeka ozbiljna borba za to da ne počnu krvavi sukobi.
Kasa na Ženevskom jezeru
Evropa, odnosno FIFA i Blatter, zadovoljno će na Ženevskom jezeru prebrojati novce zarađene od Mundijala i odugovlačiti uvođenje tehničkih pomagala u opoštenjavanje igre, a Južnoafričkoj Republici će ostati prazni stadioni, neplaćeni računi i oko 5 milijardi dolara manjka koji će ići na teret poreskih obveznika.
Primjera radi, za novac potrošen u izgradnju stadiona u Capetownu, mogao se sagraditi krov nad glavom za oko 250.000 ljudi. Ali, dok stvar traje, niko ne misli o tome: svi čekamo golove Ville, ili genijalan Forlanov šut, svi volimo Messija kako dribla i Diega kako pimpla loptu pored aut-linije, i – a zabava služi baš za to – zaboravit ćemo hiljade ozbiljnih problema, gladnih usta i neizliječene djece. Na ovom Svjetskom prvenstvu, su na njemu profitirali svi, osim onih koji su trebali od njega imati najviše.
Onaj ko je bio u Srebrenici ijednog drugog dana osim 11. jula, vrlo dobro zna o čemu se ovdje radi.
Dijamant života
Prije četiri-pet godina zajedno smo, s kolegom fotografom Damirom Šagoljem, radili na priči o Srebrenici, odnosno o fudbalskom klubu "Guber", koji se takmičio u trećoj ligi Republike Srpske. Sastavljen od igrača Bošnjaka i Srba (igralo ih je, sasvim slučajno, kako i biva kad su takve stvari upitanju, obično šest jednih i pet drugih, a onda su u polusezoni dobili i jednog napadača Hrvata), FK "Guber" je bio sjajna minijatura, dijamant oko kojeg se mogla isplesti priča o životu, tamo gdje je život ubijan metkom u potiljak. Trener "Gubera" bio je Jusuf Jufi Malagić, nekadašnji poluprofesionalni golman i entuzijast, čovjek koji se u svojoj sportskoj biografiji imao i detalj da je, kao golman međuopćinskog ligaša, branio penale prvoligaškim igračima i kasnijim osvajačima Kupa Jugoslavije.
Povratnik iz Tuzle Jufi je napravio pržionicu kafe u Srebrenici i okupio momke, od kojih je barem jedan, a zove se Adel Mujić, bio izvanserijski talent. Priča o „Guberu“ bila je, vele, dirljiva, i obišla je svijet – prenijeli su je neki važni svjetski mediji, ali zanimanje je trajalo kao i svako "čudo".
Kraj za one koji ga nisu dočekali
Elem, klub danas jedva da postoji, a stalni apeli za pomoć ostaju, uglavnom, bez odjeka. Na petnaestogodišnjicu genocida u Srebrenici, održat će se i najmasovnija dženaza dosad. I na taj dan, finala Svjetskog prvenstva u Johannesburgu, „po katoličkom običaju, ali pored svojih drugova“, kako kaže njegova rodbina, bit će sahranjen Rudolf Hren. On je bio fudbaler, predratni igrač "Gubera", a ubijen je u šumama oko Srebrenice, u pokušaju da pronađe put za Tuzlu i tako se spasi od Mladićevih zločinaca.
No, ta sahrana će ostati još samo jedna vijest, i simbolički će trajati samo onoliko dok se teleobjektivi i kamere ne umaknu sa mezarja u Potočarima, gdje će, eto, stajati i jedan katolički, i nimalo manje važno, fudbalski grob.
Zato, bez obzira na sve razlike i suprotnosti tih dvaju toponima i situacija, u tom 11. julu u Johannesburgu i Srebrenici ima nešto zajedničko.
Ovo Svjetsko prvenstvo, bez obzira na novi kontinent na kojem je odigrano, i na novog svjetskog prvaka kojeg će svijet dobiti – suštinski (što odmah znači i fudbalski) nije donijelo ništa novo. Bogati su ostali bogati, siromašni su dobili zabavu, i nakon svega će ostati zaboravljeni. Mi koji pametujemo oko povijesti Mundijala imat ćemo još jednu referencu više, i to će, uglavnom, biti to.
Jer, baš kao što će se ugledni gosti Mick Jagger, Bill Clinton, Angela Merkel, kraljica Sofija i holandska princeza, vratiti u svoje prekrasne domove puni dojmljivih utisaka sa juga Crnog kontinenta, tako će i naša (a i međunarodna) „elita“ koja svake godine istoga dana posjeti Memorijalni centar u Potočarima (uz neka jaka celebrity „pojačanja“), ostaviti to mjesto masovnog stradanja u mraku, u teškom životu pritisnutom manipulacijama i politikanstvom. Bez neke velike nade da će se te stvari ikada promijeniti. Ni prije, a ni poslije 11. jula.
Ali, svijet je okrutan, a život ciničan. Ko zna da li bih ikada čuo za Rudolfa Hrena da tog jula 1995. nije nestao u mraku šuma oko Srebrenice? I tu pomoći nema. Na kraju utakmice, kad svi misle o svođenju računa, golovima i najboljim detaljima, ili mogućnostima unaprijeđenja igre, umjesto da razmišljam o Sneijderu, Robbenu, treneru Van Maarwijku, sistemu koji igra Španija, koji je, donekle, ipak holandsko djelo, Davidu Villi ili dribligu Juana Mate koji je obišao svijet, mislit ću o Rudolfu Hrenu.
I o tome ima li kakav klinac koji pimpla loptu u "Guberu" i sanja da jednom stigne na Svjetsko prvenstvo. Zbog svih onih koji nisu dočekali finale ovog Mundijala, i onih kojima se poslije njega život neće promijeniti.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Desert s jabukama koji će mnoge vratiti u djetinjstvo: Napravite jugoslovenski kolač
