{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Niko ni habera

S
20.9.2008. u 12:19
0
115
Niko ni habera
0
Niko ni habera
Foto: Ilustracija
Sretnemo se ujutro, klimnemo jedni drugima glavom, eventualno izgovorimo škrto 'dobro jutro' i to je to. Nastavimo svako svojom putanjom, udubljeni u niz započetih priča u našoj glavi, skoro ne bilježeći stvari koje su oko nas. Kao da se zidovi među nama grade u djeliću momenta i kao da nas tuđa briga uopšte ne boli. A, komšije smo.
Piše: Asim Bešlija

9 je sati ujutro. Dakle, većina ljudi već je otišla na posao i parking ispred nekolicine zgrada gdje svi parkiraju je gotovo prazan. Jutro je prohladno ali je tog dana, nakon duže vremena, zasijalo sunce pa nas je barem natjeralo da razmišljamo da će nam biti toplije. Prije nego ću sjesti u auto, krećem se ka kontejneru da bacim smeće. Na putu srećem uvijek mrzovoljnog komšiju koji se pozdravlja sa 'kako je'. Bacam smeće i vraćam se nazad na parking. Bacam pogled na nekolicinu vozila. Jedan od njih renault scenic od komšije iz susjedne zgrade. U oči mi je upala hrpa smrskanog stakla od prozora do vozača. Umjesto prozora zjapi rupa. Pored kola stoji mala zelena pivska flaša. Kao da je neki pjanac tokom noći, iz nekih njemu znanih pobuda, razbio prvo auto koje mu je bilo pri ruci. Okolo nigdje nikoga. Ni policije, ni znatiželjnih komšija, niti bilo kakve aktivnosti koja bi ukazivala da se na našem parkingu dogodilo nešto nesvakidašnje, a to je da je nekome razbijen prozor na kolima. Idem do svojih kola, sjedam i okrećem broj policije. S druge strane glas sredovječnog muškarca koji djeluje potpuno nezainteresirano. Objašnjavam da sam vidio to i to, i da bih želio prijaviti jer očito vlasnik automobila nije tu i nije to vidio. Policajcu su negdje žuri pa i mene požuruje da brže pričam.

'Samo malo brže', nabacuje svako malo. Moli me da mu iščitam broj registarskih oznaka, što i radim odlazeći do renaulta. U tom momentu ponovo nailazi mrzovoljni komšija i gleda u razbijena kola, i prolazi ko da nema ništa neobično. Policajac mi se zahvaljuje uz obećanje da će jedna ekipa odmah doći. S nekim osjećajem zadovoljstva da sam učinio dobro djelo, sjedam u svoj auto i krećem na posao jer već kasnim. Ostatak je valjda neki kraj priče sa sretnijim krajem. Naveče, kada sam se vratio kući, tog auta nije bilo na parkingu. Kao ni sutra, ni prekosutra. Komšija koji je vlasnik, ugledan je čovjek i bavi se plemenitim poslom. Vjerujem da je odlučio iznajmiti garažu i tamo u budućnosti parkirati svoj auto.

No, ova mala priča interesantna je ne zbog toga što je možda rijetkost za Sarajevo i druge gradove, nego što zorno ilustrira koliko smo se zabavili svojim mikro svjetovima, da možda nikad ili vrlo rijetko pogledamo u tuđi i vidimo šta se to tamo dešava. Za to je potrebno samo malo i to malo od svakoga od nas, možda zvuči previše idealistički, i od ove tužne zemlje napravilo bi bolji svijet.

Da on postoji, ne bi se desilo da svi odu na posao a da niko ne primjeti razbijeno auto pored kojeg su morali proći. Parking je inače uvijek pun i teško je naći slobodno mjesto, pa je barem nekih 50-ak vozila moralo skoro okrznuti ovo razbijeno. Nisu se potrudile ni komšinice sa prozora okolnih zgrada kojima ne promiču mnoge gluposti, dok im se ova valjda učinila i previše banalnom da bi trošile telefonske impulse i zvale policiju.

Valjda je to već postala kolektivna mantra da je 'sve ok dok je meni dobro' i da ne treba talasati previše, jer ko zna šta se iza brda valja. Ta svojevrsna građanska lijenost kao da je od ljudi napravila nijeme posmatrače koji ne žele da se previše petljaju i postaju heroji dana, jer je mali, nenametljivi život, za opstanak u močvari ipak bolje rješenje.

Tako danas nikad ne možete znati šta očekivati ako i vas snađe nevolja, samo korak od vašeg komšiluka, i koga će uopšte biti briga. Ljudi su postali neosjetljivi na stvari koje, da smo malo zapadnije, ne bi bile normalne. Na to što jedan komšija umjesto u svome wc-u, mokri u zajedničkom haustoru, što se kćerka jedna starije komšinice na nju dere toliko da cijela zgrada odjekuje ili što komšinica sa četvrtog i dalje pod okriljem noći, sa svoga balkona istresa neku čudnu masnu vodu, misleći da je niko ne vidi.

Valjda je i zato razbijanje tuđeg automobila toliko neinteresantno i opasno za prijaviti policiji, kada treba hrabrosti da se suoči sa jednim cijelim nizom primitivnih pojava koje naš mentalitet gutaju sa nevjerovatnom lakoćom.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: