O njihovim životima saznajemo kao što saznajemo o životima naših prijatelja. Amar voli da popije koju čašicu više. Tada pjeva s rajom u kafani. Luna voli svoju nenu. Amaru su roditelji ubijeni u ratu. Luna i Amar ne mogu imati djece. Lunini roditelji su ubijeni, a ona, nena i dedo su prognani iz Bijeljine. Amar je u ratu bio borac. Amarov brat je bio borac, ubijen je u ratu. Tako, malo pomalo, postajemo dio njihovih života, a oni dio našeg života.
Što vrijeme više prolazi, razumijemo sve više i tu mladu ženu i tog mladog muškarca, a oni se razumiju sve manje. Postaje nepodnošljivo, volimo ih oboje, kao što volimo prijatelje, i kad su samo dragi i jednostavni, i kad ne odobravamo sve njihove postupke, i kad oni naprave nekakvu glupost.
Film "Na putu" Jasmile Žbanić pogodio me je kao da se radi o ljudima koje poznajem. Ili, da budem iskren do kraja, kao da se radi o meni samom. Pitam se, i pitam se ponovo – šta je to tako uzbudljivo u ovom filmu? Nema jednostavnog odgovora. Scenario, režija i glumci; fotografija, montaža i muzika – sve je tako jednostavno dobro, tako suptilno, obično-neobično, jasno i mistično... To je duboko misaon film, i duboko osjećajan film.
Kod Jasmile Žbanić nema ideologije
Film "Na putu" me je opustio na početku, odmah zatim fokusirao i ja sam mu se zatim predao, jer sam mu povjerovao, jer me je ispunilo to poštovanje koje film ima prema svojim likovima, događajima o kojima govori i, što rijetko osjetim u kinu, taj film mene poštuje kao gledaoca. Kod Jasmile Žbanić nema ideologije, nema rediteljske samozaljubljenosti, nema pokazivanja koliko je rediteljka zanimljiva, inteligentna, luda, vješta. Rediteljka je u ovom filmu prisutna onoliko koliko treba, pravedna prema svojim likovima, suosjećajna bez sentimentalnosti. Film "Na putu" je magija rediteljke koja je ljubavnica istinitog.
Postoji jedna scena u filmu u džamiji, kada Amar sluša svog ratnog prijatelja Bahriju kako uči suru Ar-Rahman. Scena traje dugo, snimljena je i montirana veoma jednostavno. To je scena koja u svojoj emocionalnoj, misaonoj i metafizičkoj dimenziji, filmski izražava jedno kompleksno stanje svijeta kojeg smo svjesni, ali ga ne umijemo objasniti.
To je ono stanje u kojem prepoznajemo šta je Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa XX stoljeća, mislio kada je rekao: "Zaista, postoje stvari koje nije moguće izraziti riječima. One sebe manifestiraju. One su ono što je mistično".
Majstorstvo rediteljke Žbanić inspirira glumce u ovom filmu. Oni su sigurni pod njenim vodstvom i kreiraju svoje uloge suptilno i pametno. Izvrsni su u epizodnim ulogama Mirjana Karanović, Luna Mijatović, Izudin Bajrović, Jasna Berry, Vanesa Glođo, Jasna Žalica. Marija Kohn igra nenu sa snagom i krhkosti koje nas istovremeno potresaju i ohrabruju.
Sebastian Cavazza glumi Amarovog druga Dejana odriješito, u kratkom vremenu stvara čovjeka koji je uravnotežen, realističan i pomalo razočaran svijetom. On od tog svijeta baš ne očekuje previše, ali ga taj svijet još uvijek zna loše iznenaditi. Nina Violić kao Lunina drugarica Šejla, donosi neku duboku tugu života u Sarajevu. Ona je naizgled snažna, mada zapravo, neispunjena, svjesna "nepodnošljive lakoće postojanja".
Ermin Bravo je brilijantan u liku Bahrije, Amarovog suborca iz vremena rata, sada vehabije. Bravo nam približava jednog zatvorenog, tragičnog čovjeka. Taj čovjek snagom volje i odlučan da ne bude nikada više izdan i ponižen, gradi jedan utopijski svijet. Gotovo očajnički, on gradi zaštićeni prostor neke čistoće, potrebe za redom i poštenjem. On se prepušta duhovnosti u kojoj pronalazi ljepotu, ali ponesen svojom idejom, ne shvata da je prešao granicu razumnog.
Leon Lučev u ulozi Amara i Zrinka Cvitešić u ulozi Lune su kreirali nešto što u potpunosti obuzme čovjeka, oni glume tako što nas diraju ispod kože. Luna Zrinke Cvitešić privlači i odbija, volim je i nervira me, boli me njen problem i ljutim se što ne shvata Amara. Onda shvatim, da je ona samo filmski lik i da nije normalno da reagujem kao da je stvarna osoba, neka moja drugarica. Pa, onda shvatim da me je to glumica zavela svojom umjetničkom moći i prepuštam joj se da me vodi na nevjerovatno uzbudljivo putovanje u kompliciranu ličnost jedne očaravajuće mlade žene.
Rediteljica je napravila genijalan film
Leon Lučev je u ovom filmu moj brat. Uznemiruje me koliko poznajem tog Amara. Boli me njegova bol i boli me što ne znam da mu pomognem. Lučev je u ovoj ulozi stavaraniji od realnosti. Snagom svog umjetničkog genija on izražava dubinu ljudske prirode tako da shvatamo zašto je gluma više i manje od života. Christine A. Maier, direktorica fotografije, je besprijekorna. U perfektnoj mjeri ideje, emocije, kompozicije, kolora, oštrine i kretnje, Christine A. Maier daje našem umu jasan pogled na jedan složeni svijet. Ne više od onog što oko može vidjeti. Ne manje od onog što pogled može podnijeti.
Scenografi Lada Maglajlić i Amir Vuk, kostimografkinja Lejla Hodžić, montažerka Niki Mossböck, kompozitor Brano Jakubović i tonski dizajneri Igor Čamo i Lars Ginzel, izvrstan su umjetnički orkestar koji u ovom filmu stvara harmoniju ozbiljnosti, ali i igre. Nevidljiv, a prisutan u svemu je producent Damir Ibrahimović.
Jasmila Žbanić je sa svojim saradnicima napravila genijalan film koji nas podsjeća da smo ozbiljni ljudi, da je istina dobra i važna, a ljudsko razumijevanje nezamjenjivo. Rediteljka Žbanić je opet fascinantna. Ona svojim djelom i svojim životom dokazuje da umjetnici ne smiju imati predrasude, da je naša dužnost da govorimo istinu i da je umjetnost oblik stvarnosti koji je suštinski i estetski i demokratski.
