"Kažu da je Bosna jedno veliko gradilište. Naravno, od nas prave budale na svakom koraku. Danas sam, recimo, imao namjeru da izvadim krv, i to tri puta, ni manje ni više. To je bila jedna optimistična ideja, znam, ali kanio sam je po svaku cijenu sprovesti u djelo, jer imam posao, a i ne želim provoditi više vremena nego što trebam po bolnicama.
Zamisao je bila da mi prvo izvade krv na Vojničkom polju, kako bi saznao kakva mi je krvna slika. Budući da sam fasovao boreliozu, ujedom zaraženog krpelja prilikom odlaska na planinu prije godinu dana, bilo je neophodno da mi izvade krv i u mikrobiološkoj ordinaciji na Koševu. I da to ne bude sve, morao sam otići do Zavoda za transfuziologiju, kako mi bi odredili krvnu grupu i RH faktor.
Ustao sam rano, čalabrcnuo nešto nabrzaka, i uputio se na putešestvije. Znao sam da neće biti lako. Bila je to jedinstvena prilika da se podsjetim u kakvoj zemlji živim ili bolje reći sa kakvim ljudima živim.
Dolazim na Vojničko polje (ambulanta) u 7 i 30 ujutro. Primjećujem već poveliki red u čekaonici i hrpu zdravstvenih knjižica kod šaltera. Sjedam u čekaonicu i uskoro počinje prozivanje. Doslovno svi ljudi ulaze u šalter salu (veličine otprilike 10 m2) i očekuju da ih prozovu. Nesnosna vrućina i gužva, počinje koškanje, ljudi se svađaju s koje strane je sestra krenula prozivati, ko je sjedio dok je ovaj drugi dolazio, prozivaju jedni druge mahalušama, uvrede pljušte na sve strane... a tek je bilo 8 sati.
Pomišljam kako ovakvih ljudi nigdje nema. Sigurno postoji dobar razlog za to. Osoblje na šalteru je ljubazno, iako u nedovoljnom broju. Prozivaju me, pa se osjećam bolje. Dajem krv i ostale potrebne tjelesne tekućine i izlazim iz ambulante već prilično mrzovoljan. Sala za davanje krvi je prostrana i svjetla, sa dovoljno osoblja. Ostavljam iza sebe mrzovoljne ljude. Za neke od njih mogao bih reći da nije sva stoka jestiva.
Krećem prema Koševu, i pitam se šta se više isplati – otići u Zavod za transfuziologiju (iznad Medicinskog fakulteta) ili pravo na Mikrobiologiju (Klinički centar Koševo). Odlučujem se za prvu opciju, jer mi rekoše da rade do 10 sati.
Tražim parking prostor pola sata, ne vidim nikakvu nadu. Riješih da prekršim pravila i parkiram odmah do Medicinskog fakulteta i tako još više zakrčim saobraćaj – ali morao sam jer već dobrano kasnim. U Zavodu za transfuziologiju mirna atmosfera, nema gužve i halabuke. Čini se da niko ne žuri da daruje krv drugima. Sestra koja mi je izvadila krv iz druge ruke kaže da joj moram predati zdravstvenu, jer je takva procedura. Obećavam da ću doći za pola sata jer mi treba zdravstvena za Mikrobiologiju.
Konačno, idem prema koševskoj klinici. Tražim parking pola sata. Preskačem kao lopov ogradu klinike, iako je taj ulaz zaključan – ne znam zbog čega. Morao sam požuriti da ne bih došao za vrijeme pauze. Kod ulaza u mikrobiološku ordinaciju, red 10 metara. Neki sjede, ali znaju svoj položaj u redu, te se shodno tome i ustaju kad na njih dođe red. Ali ovi koji stoje imaju nešto protiv toga. Ako hoćeš ući moraš stajati i čekati ispred vrata. Sa strana dolaze novi pacijenti, ulaze preko reda, ljudi psuju jedni drugima, vrijeđanje se ponavlja, gotovo identično kao jutros. Valjda je i nekultura dio kulture. Ili što bi rekli stari, teško je praznoj vreći stajati uspravno.
Sad već prilično gubim živce. Čekam još sat vremena i kada sam napokon ušao vidio sam zašto je red toliki. Dvije mlade i uredno našminkane sestre su vjerovatno nove (znam to jer je prije pet mjeseci bila druga ekipa) i ne snalaze se baš najbolje u toj ulozi. Ali one svakaku nisu beskorisne - mogu poslužiti kao loš primjer.
Govore mi da im je nejasno šta piše na uputnici te da se moram vratiti na Dobrinju da mi doktorica napiše razumljivije zbog čega tačno trebam vaditi krv. Glupost je najneobičnija od svih bolesti, rekoh u sebi, od nje ne pati bolesnik, nego svi ostali. Upoznao sam mlade sestrice sa situacijom, te su nekako dopisale na uputnicu još par riječi.
Sada sam trebao tu uputnicu kopirati (sva sreća pa sada postoji kopir aparat na recepciji - iako zaračunavaju 20 feninga za kopiju što je puno naravno - prije sam išao na građevinski fakultet, 500 m niže, zbog kopiranja). Potom su me poslali na blagajnu da mi nešto ovjere. Tamo me zatekao drugi red od 10 metara, i jedan stariji uposlenik koji pokušava raditi. Nad ovim užasom i ateisti dođe da se pomoli. Možda su tako spori, pomislih, jer nisu zadovoljni platama, ali poklonu se u zube ne gleda.
Nakon 15 minuta čekanja na blagajni, napokon sam "ovjeren" i mogao sam otići da mi konačno izvade krv. Ne sjećam se ničega poslije toga, jer sam pobjegao glavom bez obzira i što dalje.
Zašto pišem ovaj tekst, neki će se pitati. Dugo me mori ova birokraća, bezumlje u zdravstvenim ustanovama. Ima i dobrih primjera, ali većinom je stanje vrlo loše. Male, zagušljive čekaonice, nervozni ljudi, spora usluga, nezadovoljavajuće kadrovsko stanje... Ljudi više izgube zdravlja na ovaj način nego što im se pomogne u bolnicama.
Ne bih sada ulazio u rasprave o kvalitetu samih doktora. Reći ću samo da sam dosta puta imao prilike da se uvjerim u nesposobnost zdravstvenog osoblja i nesigurnost u vlastite dijagnoze. Zato bježim od njih glavom bez obzira. Ali kada sam prinuđen da me ispitaju zbog npr. neke bakterije, moram se pomiriti sa tim da će mi dan propasti i ništa pametno neću saznati.
Ne znam hoće li se u skorije vrijeme nešto promjeniti. Nisam neki optimista, ali mislim da se ipak možemo opustiti, jer nam ne prijeti nikakva budućnost."
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
