{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mostar: Sudsko povjerenje

B
3.12.2007. u 16:00
0
0
Mostar: Sudsko povjerenje
0
Mostar: Sudsko povjerenje
Tri tužioca Kantonalnog tužilaštva u Mostaru vode 94 istrage protiv 1.072 osobe koje se sumnjiče za ratne zločine. Pomanjkanje kadra, nemogućnost pružanja mjera zaštite svjedocima te neujednačena primjena zakona samo su neki od problema sa kojima se suočava lokalno pravosuđe u Hercegovini.
Sud u Mostaru, Hercegovačko-neretvanski kanton (HNK), nema praksu da izriče mjeru pritvora osobama optuženim za ratne zločine. Posljedica toga jeste da su u dva slučaja osobe protiv kojih je tamošnje tužilaštvo vodilo istragu, ili već podiglo optužnicu, pobjeglo prije okončanja sudskog procesa protiv njih.

Činjenica da optuženi ostaju na slobodi sve do izricanja pravosnažne presude jeste razlog da se neki svjedoci plaše pristupiti suđenju, ili da, ako dođu, u sudnici mijenjaju iskaze.

Ovo nisu jedini problemi za mostarsko pravosuđe koje pokušava da se nosi sa ratnim zločinima. Naime, ne postoje tehničke mogućnosti za pružanje zaštite svjedocima. Pred Kantonalnim sudom u Mostaru svjedok ne može dati iskaz iz druge prostorije, ući na drugi ulaz da ga ne vide optuženi i njegova porodica, niti mu može biti promijenjen glas ili lik na ekranu – jer nema posebnih prostorija ili uređaja koji bi to omogućili.

Kantonalno tužilaštvo Mostar zatražilo je mjere zaštite za jednog svjedoka, ali sud je odbio taj zahtjev uz obrazloženje da "nisu potrebne".

Zbog “nepostojanja” zaštitnih mjera, predstavnici udruženja žrtava ističu da “svjedoci često odustaju od svjedočenja ili mijenjaju iskaze jer se boje susreta sa optuženima i njihovim porodicama, koji su im, najčešće, komšije”.

Predstavnici Centra civilnih inicijativa iz Mostara, koji su ujedno i voditelji projekta “Mreža za podršku sudu” u Hercegovini, smatraju da “kantonalni sudovi nisu spremni za procesuiranje predmeta ratnih zločina”, a kao razloge, između ostalog, navode “nemogućnost zaštite svjedoka”, te mali broj tužilaca i ostalog osoblja koje bi trebalo raditi na tim slučajevima.

Branioci koji su angažovani na predmetima ratnih zločina također se slažu da se “treba unaprijediti zaštita svjedoka”, a uz to navode potrebu da se ujednači “krivična politika”, to jest da se riješi problem koji proizlazi iz istovremene primjene više krivičnih zakona u BiH, zbog čega se, smatraju branioci, “optuženi stavljaju u neravnopravan položaj”.

Zločini i kazne

Na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, koje pokriva Kantonalni sud Mostar, nalazi se devet općina: Čapljina, Čitluk, Jablanica, Konjic, Neum, Prozor-Rama, Ravno i Stolac, i Grad Mostar.

Prema podacima Informaciono-dokumentacionog centra (IDC), nevladine organizacije iz Sarajeva, na području HNK-a je tokom rata od 1992. do 1995. godine stradalo oko 5.500 osoba, od čega najviše 1993. i 1994. godine, za vrijeme sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Tokom sukoba između ovih dviju vojski, Mostar je postao podijeljen grad. Podjela je napravljena prema etničkoj pripadnosti stanovnika – na “bošnjačku” i “hrvatsku” stranu. Na objema stranama postojali su logori u koje su smještani kako civili, među kojima i malodobna djeca i žene, tako i vojni zarobljenici.

Zbog zločina počinjenih u logoru Vojno, u kojem su civili maltretirani, silovani i ubijani, na Državnom sudu u Sarajevu vodi se proces protiv Marka Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića, bivših pipadnika HVO-a.

Zbog zločina na području Drežnice, koja pripada općini Mostar, u toku je suđenje Zijadu Kurtoviću, bivšem pripadniku Armije BiH koji se tereti za mučenje i zlostavljanje 20 zarobljenika Hrvata.

Na Državnom sudu je također donesena i jedna presuda u vezi sa zločinima u logoru Gabela, koji je HVO formirao na području općine Čapljina. Presuda je izrečena Nikoli Andrunu, koji je nepravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Nakon što je Apelaciono vijeće privatilo žalbe obiju strana, presuda je ukinuta a postupak vraćen na ponovno suđenje.

Na Sudu BiH podignuta je i optužnica protiv Marinka Marića, koji se tereti za zločine počinjene u logoru Gabela, ali je optuženi, za sada, nedostupan organima gonjenja.

Državno tužilaštvo je vodilo istragu i protiv Mithata Novalića, koji je nekoliko mjeseci proveo u pritvoru, ali je usljed nedostatka dokaza pušten na slobodu u julu 2006. godine.

Novalića je tužilaštvo sumnjičilo da je 12. jula 1992. godine saučestvovao u ubistvu devet pripadnika Armije BiH na regionalnom putu Repovci – Bradina. Novalić je u to vrijeme bio pripadnik HVO-a, čija mu je komanda omogućila da napusti BiH 1993. godine, kada je otišao u Njemačku.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) također procesuira zločine počinjene na teritoriji današenjeg HNK-a. Najveća optužnica tiče se šestorice bivših vojnih i političkih lidera Hrvata u Hercegovini, koji su bili na čelu samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) – Jadranka Prlića, bivšeg premijera HZHB, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, bivših zapovjednika HVO-a, Brune Stojića, bivšeg ministra odbrane HZHB-a, Valentina Ćorića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a, i Berislava Pušića, nekadašnjeg predsjednika komisije HVO-a za razmjenu zarobljenika. Oni se u 26 tačaka optužnice terete za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenje zakona i običaja ratovanja. Haško tužilaštvo im na teret stavlja progone, ubistva, zatočavanja i deportacije Bošnjaka s područja HZHB-a, te razaranja i pljačku.

Za zločine na području HNK-a, u Haagu su već osuđeni Mladen Naletilić “Tuta” i to na 20 godina, te Vinko Martinović “Štela” na 18 godina zatvora.

Haška optužnica je teretila i bivšeg generala Armije BiH Sefera Halilovića i to za zločine počinjene na području Jablanice, ali je on 2007. godine oslobođen svih optužbi.

Od ukupnog broja presuda izrečenih pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je formiran 1999. godine, 16 je osuđujućih, a sedam oslobađajućih. U tri slučaja suđenje je obustavljeno iz različitih razloga, kao što je nedostupnost osumnjičenog ili nedostatak dokaza, dok je donesena i jedna odbijajuća presuda jer je nadležni tužilac odustao od krivičnog gonjenja.

U toku je suđenje Petru Matiću i Anti Krešiću, bivšim pripadnicima HVO-a optuženim za zločine počinjene u Koštanoj bolnici u Stocu, u kojoj su civili bili zatočeni i mučeni, usljed čega su neki i preminuli.

U toku je i, treći put, obnovljeno suđenje bivšem zapovjedniku Vojne policije HVO-a u Mostaru Željku Džidiću, te Mati Aničiću, Ivanu Škutoru i Erhardu Pozniću zvanom Šapa, u predmetu Vranica. Oni su optuženi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjene tokom 1993. godine.

Prve dvije presude, kojima su optuženi bili oslobođeni, ukinuo je Vrhovni sud Federacije i postupak vratio na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Federacije je potvrdio sedam presuda Kantonalnog suda u Mostaru, a ukinuo osam. U četiri presude visina kazne je promijenjena, dok se trenutno rješavaju tri presude.

Predmeti ratnog zločina koji su postojali prije 1999. godine, procesuirani su na bivšem Vojnom sudu u Mostaru i Višem sudu, a oni koji nisu bili završeni, dobili su novi broj na Kantonalnom sudu i tu su okončani.

Problemi materijalne prirode

Najveća izrečena kazna na mostarskom Kantonalnom sudu jeste 14 godina. Riječ je o Mirsadu Omanoviću zvanom Alaga, bivšem pripadniku Armije BiH osuđenom za ratni zločin nad civilima Hrvatima. Prema izrečenoj presudi, Omanović je kriv što je na “brutalan način ubio trojicu zatočenika na brdu iznad sela Livač, u naselju Bijelo Polje”.

Mladen Jurišić, predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru, za Justice Report kaže da se ovaj sud susreće sa problemima u radu koji su “materijalne prirode”, i zbog kojih se ne može ispoštovati ni Zakon o zaštiti svjedoka.

“Nemamo mogućnosti da svjedok iskaz da iz druge prostorije, da mu se promijeni glas ili izgled. Ne može doći u sudnicu a da ga ne vidi optuženi ili njegova porodica”, kaže Jurišić, dodajući da, pored ovoga, “veliki problem u procesuiranju ratnih zločina predstavlja to što optuženi i osumnjičeni imaju dvojna državljanstva”, najčešće državljanstvo Republike Hrvatske, koja nema mogućnost izručenja osoba koje se procesuiraju u BiH.

Unatoč ovom problemu, kojeg su svjesni u Mostaru, optuženi i osumnjičeni za ratne zločine ne borave u pritvoru. Kako saznaje Justice Report, sud nema praksu određivanja pritvora u ovakvim slučajevima.

Jurišić kaže da bi se “trebao naći modus za određivanje pritvora kada dođe do podizanja novih optužnica”, jer su imali situaciju da je “nakon potvrđivanja optužnice upravnik logora Gabela, Boško Previšić, pobjegao”.

Pobjegao je i Romeo Blažević, nakon što mu je izrečena pravosnažna presuda kojom je osuđen na tri godine zatvora zbog ratnog zločina nad zarobljenicima i civilima na području Mostara.

O tome zašto trenutno nisu u pritvoru osobe kojima je u toku suđenje, Jurišić kaže “da su oni položili jamčevinu i da su se do sada redovno odazivali sudskim pozivima”.

Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Mostaru, kaže da do sada “nije bilo pravog razloga za pritvor jer su svi optuženi bili dostupni i odazivali se na naše pozive”.

Mehmedbašić ipak priznaje da su u dva slučaja “kada su optužnice bile podignute, optuženi pobjegli”, te da sud “nije pokazao zainteresiranost za to da neko ko ima dvojno državljanstvo može pobjeći iz zemlje”.

Na pitanje da li postoji mogućnost da optuženi, zbog toga što su na slobodi, utiču na svjedoke, Mehmedbašić je odgovorio da “to može pokolebati njihove izjave”.

Azra Penava, predstavnica Udruženja zarobljenih i nestalih u HNK-u, kaže da “svjedoci vrlo često mijenjaju iskaze jer su izloženi prijetnjama”, a kao mogući razlog za te prijetnje ona navodi i “slobodu optuženog”.

Neke od prijetnji koje su upućivane svjedocima, pojašnjava Penava, bile su “da je ugrožena njihova i sigurnost njihove djece, da će dobiti otkaze na poslu i slično”, a najčešće im prijetnje prenose “ljudi koji su iste nacionalnosti kao i svjedoci”.

Unatoč činjenici da svjedoci koji su izloženi prijetnjama to mogu prijaviti tužilaštvu, smatra Penava, oni to neće uraditi “jer se boje”.

Penava napominje probleme koje su imali sa svjedocima u toku suđenja u slučaju Vranica.

“Prema svjedocima u slučaju Vranica odnos je bio vrlo nekorektan. Znali su stajati dva do tri sata i sa optuženim se gledaju u oči... Ništa se ne snima. Sudija ono šta hoće kaže, pa to onda uđe u zapisnik”, ističe Penava u izjavi za Justice Report.

Nada Dalipagić, nekadašnja sutkinja u Mostaru, smatra da je potrebno “ozbiljnije prići zaštiti svjedoka na kantonalnim sudovima, jer je prošlo dosta vremena i neki su se vratili na prijašnje adrese prebivališta i sada iz straha odbijaju da svjedoče”.

Advokat Dragan Barbarić, koji je branio najveći broj optuženih za ratne zločine pred Kantonalnim sudom u Mostaru, također kaže da “ne postoje mehanizmi zaštite za svjedoke u ovom sudu”, ali ističe da to njemu u spremanju odbrane “do sada nije predstavljalo problem”.

Ukoliko je potrebno svjedočenje zaštićenog svjedoka, kaže Barbarić, “Sudsko vijeće ga može ispitati na zatvorenoj sjednici i onda, ako ima pitanja, postave se pisanim putem, i Vijeće ih postavi svjedoku ponovno na zatvorenoj sjednici”.

Javni pristup pravdi

U Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru navode da “imaju veliki broj prijavljenih lica zbog sumnje da su počinili ratni zločin, ali mali broj tužilaca koji su zaduženi za rad na tim predmetima”. Trenutno u ovom tužilaštvu rade tri tužioca.

Tužioci u ovom tužilaštvu “nemaju istražitelja niti saradnika koji bi im pomogli pri radu”, a uz to, kaže Mehmedbašić, “nedostaje im i finansijskih sredstava kojima bi platili dolazak svjedoka koji su većinom iz ruralnih sredina i svaka marka im je potrebna”.

“Ovo tužilaštvo nema ekipe koje bi pomogle da dokažemo djela za koja se osumnjičeni terete. Sve je svedeno na tužitelja, a nemoguće je da to uradi sam”, kaže Mehmedbašić, dodajući da se “trenutno vode 94 istrage protiv 1.072 lica”.

Dalida Demirović, voditeljica projekta “Mreža za podršku sudu” Centra civilnih inicijativa, smatra da “kantonalni sudovi nisu spremni za procesuiranje predmeta ratnih zločina jer ne postoji način da neko bude zaštićeni svjedok”. Uz to, ona naglašava da su tužilaštva zatrpana predmetima, a “nemaju osoblja da im pomogne da to riješe”.

“Kada svjedok koji je svjedočio u Haškom tribunalu – jer jedan predmet prouzrokuje drugi – dođe da svjedoči na kantonalni sud, jednostavno doživi šok s obzirom na različitost uslova”, kaže Demirović, ističući da, “po njihovom zapažanju, na kantonalnim sudovima trebaju postojati odjeli za podršku svjedocima, kao i druge tehničke mogućnosti koje posjeduje Sud BiH.

Sadašnjim procesuiranjem ratnih zločina na Kantonalnom sudu u Mostaru i Sudu BiH, smatra Demirović, “građanima nije osiguran jednak pristup pravdi”.

Nada Dalipagić kaže da, kada se gleda i sa aspekta odbrane i sa aspekta suđenja, problem za procesuiranje predmeta ratnih zločina predstavlja postojanje neujednačenih zakonskih propisa.

Na Kantonalnom sudu u Mostaru primjenjuje se Krivični zakon SFRJ, dok se na Državnom sudu procesi vode po Krivičnom zakonu BiH, koji je donesen 2003. godine. Na nekim drugim kantonalnim sudovima primjenjuje se Krivični zakon Federacije, također iz 2003. godine. Neujednačena primjena zakona je, smatra Dalipagić, “nedopustiva i doprinosi slabljenju pravnog sistema jer optuženi za ista djela pred različitim sudovima nisu u ravnopravnom položaju”.

Predstavnici organizacija koje okupljaju žrtve nisu zadovoljni procesuiranjem predmeta ratnih zločina na Kantonalnom sudu u Mostaru.

Mirko Zelenika, predsjednik Udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, kaže da su “izuzetno nezadovoljni procesuiranjem predmeta ratnih zločina“.

“Većina predmeta je obrađena u Haagu, ipak na pravdu i dalje čekamo”, kazao je Zelenika, naglasivši da su, još krajem prošle godine, tražili od Kantonalnog tužilaštva u Mostaru informacije šta je sa procesuiranjem zločina počinjenih u logorima u Konjicu, Jablanici, Mostaru, ali odgovor nisu dobili.

Da će Kantonalni sud u Mostaru nešto riješiti nema vjere ni Amela Studenović kojoj je muž zarobljen kao pripadnik Armije BiH 1. jula 1993. godine tokom borbenih dejstava u Bijelom Polju, o čemu, tvrdi, postoje svjedoci te tonski zapis snimka priloga emitovanog na Hrvatskom radiju Herceg Bosna.

Predstavnici nevladinog sektora, ali i pravosuđa, smatraju da “država mora riješiti probleme kao što su mehanizmi zaštite svjedoka”, ali i na neki način “sortirati” osumnjičene za ratne zločine.

Demirović smatra da “iako je svaki zločin – zločin, ipak se moraju znati prioriteti, jer postoje osobe koje su ubile nekoliko ljudi a još nisu istraženi”.

I predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru sličnog je mišljenja i kaže da “država nije mnogo uradila, a trebala je, kako bi se na jedinstven način pristupilo predmetima ratnih zločina i njihovom procesuiranju”.

“Tužioci se žale da ne mogu da pripreme predmete, uz to veliki broj svjedoka umire i ne može se doći do kvalitetnih dokaza”, napominje Jurišić, dodajući da je “potreban i registar osumnjičenih za ratne zločine u kojem bi se navelo za koja se djela sumnjiče”.

Ovo što je do sada urađeno, kaže Jurišić, “za svaku je pohvalu jer bi se trebao ovaj period shvatiti kao prijelazni”, a s povećanjem broja tužilaca “sigurno bismo mogli uraditi puno više”.

Piše: Erna Mačkić

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: