Zovite to kako hoćete osim normalnim ponašanjem. Naime, kada je prije par dana u Sarajevu zadrmao zemljotres uzastopno dva puta u kratkom periodu, svi naši strahovi u enormnim količinama i nakupljene frustracije i gorčina isplivale su na površinu kao milioni balončića. Ako se uzme u obzir da je zemljotres jedna prirodna pojava koja se dešava iz tog i tog razloga, nema sumnje niti pretpostavljati da se neka viša sila poigrava sa nekom grupicom ljudi u maloj i zaboravljenoj zemljici Bosni u kojoj je žive do kraja isprepadana bića kojima život svakako liči više na kaznu nego na blagodet kojom su podarena sva bića na ovoj planeti.
Tako i zemljotres kao prirodno pomjeranje tla, kod naša tri naroda izaziva strah da se dešava nešto vanredno, da nas uz sve probleme života koje imamo, uključujući nezaposlenost, neimaštinu, loše političare i život u getoiziranoj zemlji, očekuje i još nešto gore.
I tako je dva puta zadrmalo u Sarajevu i natjeralo mnoge da čim prije preispitaju svoje živote, naprave instant promjene u svojoj glavi i obećaju drugima da će od sada biti mnogo skrušeniji i bogobojazniji, stvari koje su već odavno zaboravili a sada im se eto žele vratiti preko noći. Ili dvije. Tako, nakon što nas je uzdrmalo na desetine drugih i težih kriza, zemljotres se uvukao u naše sarajevske i ine živote brzinom munje i ostavio nas u stanju stalnog iščekivanja njegovog nastavka.
Ratio i stanje straha
Ljudi u Bosni i Hercegovini, čini se, odavno su prestali konsultovati vlastiti razum kada su u pitanju mnoge, u drugim zemljama, normalne stvari, uključujući tu i prirodne nepogode koje se dešavaju i u ostalim dijelovima svijeta. Strah je ovdje konstanta. Počevši od onog koji je nametnut tokom rata neviđenom količinom zločina i krvoločnosti, do današnjih dana kada se posebnom psihozom održavaju tenzije među masama o tome kako će im se nešto desiti ako napuste taj kolektivni duh i počnu razmišljati svojom glavom. U toj atmosferi manipulacija, strah je održan čak i kao dio karaktera svake indvidue, neodvojivi dio bića, dugme koje se može pritisnuti uvijek kada zatreba za ove ili one potrebe. Stalni strah ovdje je postao normalna stvar, opravdanje za mnoge neracionalne postupke kojma se i zemlja i ljudi ukopavaju daleko u prošlost uz ubjeđenje da je ta fiktivna sigurnost vlastitosti najbolji način sigurnog održanja. U takvim kolektivnim osjećanjima poigravanje sa ljudskom psihom vrlo je lagan zadatak. Dakle, jedna dezinformacija koju je neki paranoični čovjek proslijedio medijima a ovi opet cjelokupnoj javnosti, dovela je do takvih besmislenosti kojih se ne bi postidjeli ni mnogo zatvoreniji sistemi od ovog našeg.
Naime, pogrešna informacija uvjerila je mnoge da će se usitinu desiti još jedan zemljotres, kao neka završnica u nizu od magičnog broja tri, pojavili su se eksperti koji 'znaju' da se zemljotresi mogu predvidjeti te da sigurno mora biti još jedan koji će biti mnogo gori i mnogo razorniji. To je opet pojačano špekulacijama o evakuacijama visokih zgrada, ljudi su počeli izlaziti na ulicu, odlaziti ranije s posla, počela se kružiti obavještenja o tome kako se ponašati za vrijeme zemljotresa,itd. Situacija je do apsurda dovedena objavljivanjem tačnog vremena narednog zemljotresa tako da su sve usplahirene i do kraja isprepadane duše počele strepiti da li će žive dočekati veče. Dakle, ljudi su svemu povjerovali. A, onda, dogodilo se jedno veliko – ništa!
Ne vjeruj sebi, vjeruj meni
Primjer posljednjeg zemljotresa možda je samo banalnost, vrh ledenog brijega, lakomislenost, dokaz kako je lako ljude u ovoj zemlji pridobiti za bilo šta. U praksi se pokazuje, i za sve ono što nikako ne ide u njihovu korist. Zapravo, čitava atmosfera miriše na ustajalost, na činjenicu da zbog zatvorenih granica i nedostatka svježeg zraka unutar naše domovine, previše je stvari kojima bi trebalo provjetravanje, obnova, više komunikacije i priključenje onome što bi mogli nazvati normalnim dijelom našeg kontinenta.
Bosna i Hercegovina se sve više osjeća kao siroče, napušteno od svih, skriveno u svoje skute, koje neko nekad pomilki po glavi i prodrma, a ono i dalje drijema i čeka da mu se dese neke nove stvari. Njeni ljudi djeluju kao omađijani. Njima vladaju gatke, proročanstva i mračnjaštvo, neka tradicionalna vjerovanja i crne slutnje, žive u svijetu legendi predanja u kojem nekim nepostojećim drumovima još uvijek krstare turske sablje i misteriozni putnici-namjernici.
Vjeruje se više nečemu što nikada nije dokazano, nego su nam pričali naši stari, pa je prema tome, to i istinito. Pređe crna mačka preko ceste, pa eto odmah katastrofa dolazi, priča nana. Ako sjediš na ćošku stola, nikad se nećeš oženiti, kaže dedo. I tako redom. U svijetu mašte sve je moguće.
Dok mi živimo uvjereni u bajkovite priče, drugi nam kradu život. Tako je i sa zemljotresom. Dok se danima bavimo šta će se i kako desiti jer navodno mora, dotle neki, koji to odavno rade, zadovoljno trljaju ruke i glade pune novčanike. Dakle, princip je isti, primjeri i situacije su različiti.
Bosanci i Hercegovci, nakon zemljotresa kojeg nije bilo po treći put zaredom, sada iščekuju nešto novo, neki novi strah, novu bitku, jer bez toga, život bi bio prazan.
A, tamo negdje, ne toliko daleko, ljudi žive život, sa svim usponima i padovima, dignute glave, bez straha, sa voljom da budućnost ipak postoji i da postoji neko ko će brinuti o njima ma šta se desilo.
Nama ostaju naše nedoumice, patnje, strahovi, napetosti, nervoze, i borba za kolektivno 'ja' koje neko stalno želi da nam ukrade.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
