"Mi pomažemo djeci jer ih država zanemaruje"

Rođen je 1937. godine u Beogradu, kada mu je otac, učitelj porijeklom iz Bosanske Krajine, služio vojni rok u Srbiji. Završio je 12. klasu Akademije kopnene vojske u Beogradu i Štabnu školu francuske vojske, najugledniju vojnu školu operative u Evropi. Beograđanin po rođenju, a Bosanac po opredjeljenju, Divjak kroz rad sa mladima nastavlja svoju borbu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ideju kojoj je cijeli život vjeran.

Udruženje "Obrazovanje gradi BiH“ proslavlja 15 godina postojanja. Da li se osjećate kao da ste ispunili neki cilj kada je rad sa mladim generacijama u pitanju?

U petnaest godina koliko smo stipendirali talentirane učenike i studente, djecu žrtve rata i djecu romske nacionalnosti, stvorili smo jednu porodicu koja je uz našu pomoć stekla znanje i omogućila sebi perspektivan život. Posebno sam zadovoljan što imamo preko 29.000 stipendista, koji su imali priliku da dobiju kvalitetno obrazovanje, koje ne bi mogli steći u svojim porodicama. Oni su iskoristili priliku ljudi dobre volje koji su 1994. osnovali ovo udruženje, a i svih onih koji su nas podržali. Naime, udruženje veći dio sredstava stvara samo, organizujemo koncerte u humanitarne svrhe, prodajemo knjige, pravimo izložbe slika... Ima pojedinaca koji pokazuju interes i razumijevanje prema nama, a podržavaju nas i Grad Sarajevo, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, ali i strane organizacije.

Je li istina da je jedna gospođa koja je preminula kompletno svoje nasljedstvo prepisala Udruženju?

Istina je. To je još jedna od naših dragih priča. Prije šest godina dobili smo poziv od komšinice i prijateljice te gospođe koja je ostavila je 24.000 KM našem udruženju. Djeca koju smo, zahvaljujući tim sredstvima, finansirali cijelu godinu, kao i mi, bit ćemo joj vječno zahvalni.

Koliko države i institucije vlasti slijede vašu ideju da obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu?

Mi smo se, u prvom redu, opredijelili za pomaganje djeci žrtvama rata i talentiranoj djeci, zato što to država ne radi. Ministarstvo koja se bavi boračkim pitanjima, pitanjima djece, ne radi svoj dio posla, onda nevladine organizacije nastoje da isprave bar jedan dio onoga što vlasti zanemaruju. Vlast nije shvatila da ulazak u Evropu zavisi od ulaganja u obrazovanje, kao i saradnje sa civilnim sektorom. Mi trebamo biti njihov partner, a ne kritizer.

Koliko se Vaš sadašnji rad nevladinog službenika razliku od karijere vojnika?

Čitava moja karijera zapravo je bila posvećena radu sa mladima, kroz vojnu naobrazbu, jer sam se 18 godina bio u vojnom školstvu. Doživio sam da je poslije Drugog svjetskog rata bilo mnogo mladih ljudi izbjeglica iz Hercegovine, isto bez roditelja. Naučio sam šta znači biti bez roditelja i shvatio sam šta znači biti po domovima, tako je moje opredijeljenje za obrazovanje bila prirodna stvar. Obrazovanje je najbitnija stvar za razvoj i opstanak jedne države, posebno Bosne i Hercegovine.

Da li mlade ljude koje stipendirate učite da slijede Vaš primjer, te da gaje ljubav prema svojoj državi?

Prije svega, moram istaći da do sada nikada nismo imali nikakvih problematičnih ponašanja naših stipendista. Međutim, ono što nama smeta jeste da kada posjetimo neke od škola, tamo su još geografske karte SFR Jugoslavije. Te mlade generacije se uče na nečemu što više ne postoji. S druge strane, djeca koja su izašla iz Udruženje ne pokazuju poseban interes za cjelovitu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovini, jer svi su vezani za roditelje, a oni su nažalost podijeljeni na tri dijela. Naprimjer, imamo djevojku iz Istočnog Sarajeva koji je naš stipendista i koja studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i nije ovdje najbolje primljena, jer je navodno nekome odavde uzela mjesto. S druge strane, iz Istočnog Sarajeva pitaju zašto se ne školuje u Banjaluci ili Beogradu.