{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Lajkajte još malo, nećete još dugo

S
25.2.2011. u 17:55
0
62
Lajkajte još malo, nećete još dugo
0
Lajkajte još malo, nećete još dugo
Ponekad čovjek zaista poželi da se sve oko njega sruši, bez obzira na posljedice. Ali, na umu treba imati i neke činjenice, s kojima mi uvijek slabo stojimo. Elem, svi bi na ulice: i Doris Pack, i vlasnik Avaza, i raja s Facebooka. Bi li neko nešto ozbiljno radio? Ili je vrijeme za to nepovratno prošlo?
Ne znam kako vi, ali ja kad je u pitanju neka regija i događaji u njoj izaberem kome ću vjerovati, i pratim rad te institucije i pojedinca, dok se može, odnosno dok ti isti ljudi ne počnu razočaravati profesiju i zdrav razum. Tako, kad je Bliski istok u pitanju, stvarno nemam živaca da čitam šta svaki pojedini ovdašnji "intelektualac" misli o, recimo, Egiptu ili Libiji, nego vrijeme i pažnju valja pokloniti nekome ko o tome ima nešto reći.

Taj neko na Bliskom istoku je Robert Fisk, legendarni engleski novinar koji zadnjih 35 godina, uglavnom, piše za The Independent. Radi se o majstoru posla, čovjeku velike opće kulture, nekome ko ima iskustvo i znanje i ne promatra svijet neokolonijalnim, neoliberalnim, neoneoneo pogledom, nego promišlja taj dio svijeta iznutra, učitavajući i eventualne kulturološke sheme stečene na Zapadu. U zadnjih sedam dana obišao je Kairo, Bahrein i Tripoli, tri najveće goreće tačke u arapskom svijetu i u svojim tekstovima u The Independentu, onima koji žele nešto saznati, saopćio onaj dio istine do kojeg je mogao doći.

7 zapovijedi i 2 moguća izlaza

A mogao je. Njegovi nalazi su uvijek precizni, čovjek je prije dvije godine utvrdio da su Obamina obećanja o mirnom Bliskom istoku i pravednijem rješenju nerealni snovi, i sada američkog predsjenika zove Bobbysocks Obama. Što bi otprilike bilo kao da neko napiše Zlatko Duga Čarapa. (Bi li se to smatralo uvredom?)

No, već rekosmo, čovjeku se može, a i zna, s njegovim se stavovima uvijek ne morate slagati, ali sve važnije institucije koje donose odluke uvažavaju njegovo mišljenje. Evo njegovih glavnih premisa:

- ove demonstracije nisu vjerski motivirane ni u jednom od mjesta gdje se događaju, radi se o socijalnom oslobođenju tog svijeta od korumpiranih i nametnutih diktatura, uglavnom podržanim od Zapada;
- u svakom slučaju (u Tunisu, Egiptu, Bahreinu i Libiji) treba biti na strani demonstranata, od kojih veliki broj nije za nasilje, jer pripadaju novoj generaciji koja koristi nova sredstva komuniciranja;
- demonstranti većinom za sebe traže posao i mogućnost razvoja demokratskih potencijala, uz prekid lažnih "strategija kapitala", u kojima pošalju nekoliko miliona dolara koji (uglavnom između sebe) podijele čauši uz maloumne poruke iz međunarodnih organizacija: "mi smo za uvažavanje svih prava i multikulturno društvo u kojem treba graditi povjerenje." (Baš kao što rekoše demonstranti: "Amerika je trideset godina podržavala Mubaraka, naoružavajući njegove ljude", ili "u Bahreinu su nas napali kraljevi vojnici naoružani američkim oružjem, trenirani u američkim kampovima koji se voze u američkim tenkovima, i sad Obama hoće da bude na našoj strani!?";
- dosadašnja ravnoteža straha u odnosu na Izrael mora pasti, jer postoji realna mogućnost da se udruži nekoliko snaga (novi nekorumpirani dio egipatske vojske, Hezbollah, čitaj Iran, i Hamas i ozbiljno zaprijeti dosadašnjem poretku u kojem Palestinci još uvijek nemaju ni minimum prava dok se nastavljaju graditi zid i nova naselja oko Jerusalima;
- arapski svijet se nikako ne smije posmatrati u nekakvoj totalitarnoj optici, u kojoj bi se moglo pomisliti "da su svi isti". To je divergentna slika, s puno detalja u njoj, a tzv. "globalni pogled" odgovara samo dvjema najgorim stranama: najkonzervativnijim Amerikancima i arapskim nacionalistima.
- za razliku od, recimo, Mubaraka, čije je povlačenje gotovo, Gadafiju nije ostalo ništa nego da se bori do kraja. Libija je bogata zemlja koja bi se mogla raspasti, što bi mogao biti uvod u novi veliki rat;
- zasad, ključ kakve-takve uspostave balansa treba tražiti u Istanbulu i Teheranu, zemljama, koje se, bez obzira na različitosti, mogu konzistentno nositi i oduprijeti haosu.

Pukovniku nema ko da piše

I dok se kod nas jedan dio priče o radnicima iz BiH koji rade u Libiji završio sretno dolaskom dva aviona valja se upitati nešto o sebi, odnosno našoj hipokriziji. Prvo, ako padne Gadafi, a izgleda da je taj scenario već zapisan, ko će završiti onu betonsku aždaju, reisovu rezidenciju na Kovačima za koju je pukovnik, navodno, izdvojio tri miliona dolara? Arapski svijet se, u jednom smislu, diže na svoje noge i čini se da je ovo kraj gledanja tog dijela zemaljske kugle isključivo iz zapadnog rakursa. Ljudi hoće slobodu. U tom smislu, negativan rasplet u Libiji pogodio bi našu ekonomiju, jer se radi o zemlji koja jedina nije prekidala poslove: u pitanju je, tvrdi se, oko milijardu eura, čiji bi gubitak zadao težak udarac ionako slaboj bh. Ekononomiji. Udarac od kojeg se svakako teško oporaviti.

Kod nas još uvijek nema svijesti o tome. Kad je, recimo, neko u našem društvu, uopće, pokušao kontrolisati na koji se način uvoze i troše novci - pogotovo američki, ali i arapski. Bez tih novaca, istina, ne bi bilo nekih velikih projekata, ali ko, kako i šta s njima radi, to će za nas uvijek ostati tajna. Kad je u BiH bilo koja strana organizacija ovdje provjerena i kažnjena za bilo kakve malverzacije?

Što danas ne rušite vlast koju ste juče izabrali?

Zato, da nije tragičan, bio bi smiješan Facebook poziv vlasnika "Avaza" svojim obžavateljima da se priključe grupi "Svi na ulice." Mislim, kad bi se stvarno izašlo na ulice, on bi bio jedan od prvih koji bi se trebao sakriti (doduše visoki su tornjevi, ima se gdje), jer je teško zamisliti da je ono što je u posljednjih dvadeset godina stekao – legalno.

I u ovom redu posljednje, ali ne najmanje važno: ljudi na Bliskom istoku su ustali protiv nametnutih, nedemokratskih diktatura. Kod nas su svi oni koji trebaju formirati vlast demokratski izabrani, pa po famoznom Safetu Kurtoviću i njegovim "lajkašima" ispada da bi oni koji su prije šest mjeseci izabrali ove stranke, sad trebali ustati da ih ruše. To, osim što nije logično, nije ni moguće.

Ova zemlja, zasad, nema progresivnu snagu koju je moguće pravilno usmjeriti: nije čudo da to ne znaju u Sjedinjenim državama, ali je čudo da to ne zna Doris Pack koja poziva studente da izađu na ulice i traže bolje obrazovanje. Tolike smo godine gledali kako se ponižava Univerzitet, kako se kćerke, sinovi, jetrve, zaove, tetići, bratići i amidžići kite doktorskim titulama, dobijaju katedre, falsifikuju diplome, osnivaju fakultete, i sve je prošlo u najboljem redu. Otkud sad tako radikalni prijedlozi s tako visoke evropske instance? Svi bi, dakle, na ulice. A bi li neko nešto radio?

Elem, da završimo: puno pitanja otvara bliskoistočna revolucija, koju je najtačnije porediti sa onom koja je krenula u Francuskoj 1848, ali svaka analogija ima mane. Predstoji težak i dug put, ali valja znati da nije dovoljno vidjeti kako se konji potkivaju, a biti žaba i podići nogu da i tebi udare potkovicu.

S nivoa životnog standarda stiže najteže proljeće od rata naovamo: kao da iznad svih nas vreba velika opasnost, od koje nas naši političari neće spasiti, jer ih nije briga ili ne znaju kako. Baš kao i arapski diktatori. Ili, jednostavno: "lajkajte još malo, nećete još dugo!"

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: