{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Ahmed Burić
/
Kraj sna

S
19.11.2009. u 14:32
0
80
Kraj sna
0
Kraj sna
Ove su kvalifikacije pokazale da imamo Reprezentaciju koja se može voljeti i podržati. Ali, ta ljubav zahtjeva i nešto posla - čišćenje iznutra
Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2010. godine. To je činjenica koja ima bezbroj aspekata. Ali jeste činjenica i tako se prema njoj treba odnositi. U dvije utakmice baraža s Portugalom BiH nije postigla nijedan gol, a primila je dva. I, zbogom. Don't cry for us, Mandela! Nećemo se vidjeti. Nije bilo suđeno.

Prvo prve stvari, rekli bi Englezi: ovo jeste najbolja i najzdravija ekipa poslije rata kod nas i Ćiro Blažević jeste napravio što niko drugi nije. Vojničkim jezikom kazano – koliko – toliko je ujedinio front, podigao nivo borbene gotovosti do zavidnog i objektivizirao poziciju. Ona trenutno izgleda takva da Reprezentacija BiH teško može izgubiti bod ili sva tri od Malte, ali da Španiji, Portugalu ili nekom iz prvog svjetskog ešalona jedva može otkinuti komadić plijena. Četrdeset drugi na svijetu, jedno mjesto iza Švedske, a tri ispred Škotske, sasvim je solidna pozicija. Kad bi u svim segmentima bili na tom mjestu, ovo bi bila sretna i prosperitetna zemlja. Ovako, fudbal je na trenutak sve probleme stavio na stranu, i bio najvažnija stvar na svijetu. Sada opet iz stanja sna i opijenosti, treba u svakodnevicu, a to, kad smo u pitanju mi, ne ide baš lako.

Amateri i "vezni"

Ono što je jasno jeste da je BiH izgubila u Lisabonu. Bila su četiri poluvremena, a Reprezentacija je odigrala tri. Bez četvorice igrača, više nije moglo. Ispalo je formacijski, da je bilo bitnije neigranje Rahimića nego Misimovića, koji je ,opet, neupitan lider. Tu negdje dođe i suđenje suđenje Atkinsona i Rossetija, koje nije bilo tendenciozno više od onoga koliko Portugal na svjetskoj nogometnoj listi znači više od BiH. Još jednom: ovo je (bila) velika i dobra stvar, i s njom se svijetla obraza može naprijed.

Uz liniju se stvari, naprosto, bolje vide nego sa tribina: kad je u 56. minuti pao gol, stadion je ostao ušutkan, a odbijanje lopte od busenje više ne spada u FIFA takmičenja. Ovome doprinosi i, zaista ponižavajući odnos lokalne policije prema fotoreporterima, koji zahtijeva i odgovornost. Kolege s desetinama kilograma opreme stajale su pola sata dok nisu došli oficir za vezu i medijski delegat FIFA. Treba li napominjati da su propustili ljude koji su stigli da obave svoj posao sa svih strana svijeta, od Japana do Južne Amerike? Lokalni šef je rekao – ne, i gotovo! S druge strane, bila je to utakmica bez ozbiljnijeg incidenta na tribinama. Postoje argumenti "za i protiv" Zenice kao ekskluzivnog mjesta odigravanja utakmica , i njih treba pažljivo razmotriti.

Jedina svijetla tačka koja se našla na usluzi, bila je portparol Saveza Slavica Pecikoza. Ni to nije slučajno: ona je ipak neko sa više od 100 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije u košarci i zna šta je sport. Za nju, smo, naime znali puno prije nego što su se u Savez i njegova tijela naselili (polu)realizirani kriminalci iz naših regija. Dijelu njih, recimo, nije palo na pamet da razmisle o građevinskom poduhvatu izgradnje stadiona za Reprezentaciju, ali hajde da se kladimo da je – barem onaj dio njih s bošnjačkim predznakom – sto posto spreman učestvovati u izgradnju dvora za Reis efendiju, i zato potrošiti i svoje pare. A uvjete Reprezentaciji, i civiliziranu atmosferu oko nje, normalno, čekati da stvori UEFA ili FIFA. To tako, naprosto, ne ide.

"Slučaj" Medunjanin

Otprije smo , svakako, znali i za Ćiru Blaževića. Uz jedno intimno priznanje: ovaj što ovo piše nikada ga nije smatrao nekim s krova svijeta. Ovom bi srcu, i prije i poslije ovih kvalifikacija, bilo draže da je na tom mjestu, otvoreno i bez uvijanja - Vahid Halilhodžić. Ali, od toga nema ništa, posao dobija onaj ko ga hoće, i Ćiro zato zaslužuje veliko poštovanje. On je veliki menadžer (toliki da sa Savezom ima ugovor koji je, valjda, povoljniji od onoga koji sir Alex Ferguson ima s Man. Unitedom), motivator, ujedinitelj, šta god, ali neki njegovi potezi ne odaju širinu kad je u pitanju shvatanje te igre. Uostalom, čovjek koji je ovom narodu (ili ovim narodima, kako vam drago) ovdje priredio neke zaista veličanstvene trenutke.

Najčešće zamjerke idu u pravcu činjenice da je s previše kartona ušao u duele baraža. Lako je sada pitati "zašto nije čistio kartone protiv Estonije?". Zato što se moralo dobiti, a dva velika posla istovremeno u današnjem nogometu je jako teško, skoro nemoguće obaviti. No, ono što se ne radi – a o tome dvije čiste ima svako ko je barem jednom s ekipom kročio na teren – jeste da se o debitantima izbjegava govori u negativnom kontekstu. Pogađate, riječ je o Harisu Medunjaninu. Nakon što mu je iz vedra neba stavio veliki teret na leđa, izveo ga je u poluvremenu. Mladić koji trenutno jede kruh u Valladolidu, bio je jedan od boljih, Muslimović koji ga je zamijenio je dvije moguće situacije gdje se mogla stvoriti šansa, sebično "sastavio" po golu, a Ćiro je nakon utakmice rekao da je Haris bio izgubljen. Da se poslužimo Ćirinim rječnikom: "Sine Miroslave, to se tako ne radi!" Prvo što nakon toga igrač može pomisliti je da je prekobrojan, i sam se "odjaviti", a radi se, vjerujte na riječ, o pravom majstoru.

S druge strane, Ćiro se vrlo teško oprhvava okruženju sumnjivih tipova: on svoj duhovni habitus gradi na pompi, sve te promocije Bosmala, Monopola, cd-ova pjevača, svi ti izlasci sa ulagivačkim svijetom "pomoćnika" (među kojima je nepristojan broj mešetara, ali i novinara koji samo što se još ne predstavljaju kao njegovi zamjenici) oko njega, naprosto, odvlači koncentraciju.

Glavu gore


Oni koji prate, znaju: srbijanski selektor Radomir Antić je radio u najpoznatijim španskim klubovima, bio trener i Reala i Barcelone, sa svojom se reprezentacijom elegantno pored Francuske prošetao kroz kvalifikacije, i "živ se na čuje". Ni afera, ni populizma, ni cirkusa, nikojeg vraga. Čeka čovjek mirno Južnu Afriku. Ili Slovenac Matjaž Kek. Bio je u malim klubovima: u Mariboru, u Spittalu u Austriji, sklopio ekipu koju nose igrači koji igraju u manje poznatim klubovima nego reprezentativci BiH, zabio je gol u gostima Rusima, dočekao ih na svom terenu u Mariboru i okiselio lica finansijskih oligarha na čelu sa Medvedevim. Jer, cirkus je dobar, ali je "samo" cirkus. I na kraju ga valja očistiti.

Postoji, istina, i druga strana priče. Bismo li ovako govorili da su Džeko ili Ibričić umjesto onih prečki pogodili, i da se iz Lisabona iz Zenice došlo uzdignute glave? Ne bismo, pobjedi se ne (bi) gleda(lo) u zube, stvar bi se nastavila, ali negdje ostaje žal, dojam "da se moglo". Nije, jer postoje objektivne prepreke, o kojima misli samo šačica novinara koja govori i piše protiv mafije u Savezu i kojoj fizički prijete pojedini članovi Izvršnih i ostalih odbora Saveza, a koje se svako malo vrijeđa i omalovažava po forumima. Zato, glavu gore, neka ova Reprezentacija ostane na okupu i neka, u krajnjoj varijanti, ostane i Ćiro, ali - uz malo više dostojanstva!

Prostiranje i moljakanje, zaista, nije nikakav način. Stoga, ovo jeste uspjeh, ali valjalo je provući francuske zvijezde teške stotine miliona sponzorskih ugovora na čelu sa selektorom sumnjivih mogućnosti "kadrom iz JNA". Jasno, bilo bi puno teže da smo, recimo, ispali pokradeni, kao što je to bio slučaj s Irskom u Parizu. Jer, veliki jedu male. Ali, bilo bi i puno ljepše dočekati četvrtak ujutro s naslovima "BiH izborila svjetsko prvenstvo".

Za to će nam, pored sreće, trebati i istina. Ona vrsta istine koju je, nakon ranog ispadanja Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 2002. napisao jedan od meni osobno najvažnijih i najdražih gostiju u srijedu uveče u Zenici, kolega Tomislav Židak iz Jutarnjeg lista, najvažniji novinar u ovom dijelu svijeta kad je u pitanju nogometna lopta. Nakon ostavke Mirka Jozića, donjogradski šmeker je upozorio da se u kuloarima za njegovog nasljednika spominju Otto Barić, Zlatko Cico Kranjčar i Igor Štimac. I zavapio da je hrvatski nogomet zaista nisko pao ako ga moraju spašavati klaun (Barić), alkos (Kranjčar) ili kriminalac (Štimac). Kratak susret i pitanje u Hotelu International u Zenici, klasičnom bastionu iskorištavanja resursa socijalističke BiH, "šta kažete g. Židak"?. I odgovor: "Šta ćete, bolja su reprezentacija!"

Jesu, ali ne bi bilo prvi put da ne pobijedi bolji. No, to nije priča za Reprezentaciju BiH. Da bi pobijedila, ona mora biti bolja. A da bi bila bolja, predsjednici klubova, visoki funkcioneri Saveza i odgovorni ne mogu biti šefovi kažnjeničkih bojni, ratni kriminalci u uniformama policajaca, utjerivači i prebijači. Da bi svi skupa zaslužili bolje, valjaće početi čistiti. Za početak, moraćemo reći sve.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: