Kolumna: I čika Sado ima paliju!

Piše: Asim Bešlija

Ne treba biti psiholog za analizu likova koji danas sjede u parlamentarnim klupama, pa da se shvati o kakvim se sve tu profilima radi. Što je parlament na nižem nivou to je situacija gora, naravno, kad je kultura ponašanja u pitanju. Obratite samo pažnju kako je tim ljudima dosadno. Prije početka sjednice dolaze sa hrpama novina koje listaju tokom rasprava o zakonima koji nama mijenjaju život, zijevaju, pregledaju nokte, rove nos, cvrljaju po papirima. I, eventualno, podignu ruku za ili protiv nečega. Njima je baš dosadno. A, tek ako se usude da izađu za govornicu, bolje je izgasiti ton na tv prijemniku. Da ne govorimo o načinu oblačenja, bez kravate, sa raširenom košuljom odakle dlakava prsa mame rijetke ženske kolegice neviđenim seksipilom. Slika i prilika jednog parlamenta., uglavnom na entitetskom nivou. A, paušali, teku li teku.

Eh, onda se popnemo stepenicu više na beha nivo, pa je sve nekako ozbiljnije, autoritativnije, bolje uređena sala, ozbiljnija lica, sve je tako važno. I bijelo. Što valjda asocira na nevinost i čistoću. E, na tom nivou, među malobrojnim parlamentarcima krije se glavna uloga ove priče. Čika Sado. On je sto posto za be i ha, a tu je, naravno, demokratija. A, u demokratiji, jel' da, sve je dozvoljeno. I u demokratiji su obično novinari krivi za sve, jel' da. I jednog dana čika Sadi je stvarno dodijalo kako to novinari rade a baš mu i ponestalo riječi, pa je iskoristio autoritet svog pozamašnog tijela da novinarima pokaže šta on sve zna. Osim što lijepo priča. Dođe mu tako na vrata stranačakog sjedišta, znači, najvažnijeg mjesta za državu i životarenje konstitutivnih naroda i ostalih, nekakav novinarčić. Sitan, malehan, šaka jada, što kaže narod, i hajde, sve to na stranu, nego što mali puno pita. I svašta pita. I uz to, hoće da uđe u sjedište Stranke. Ne lezi vraže, ustade čika Sado lično, stade na vrata i rukama kojima piletu u sekundi zavrne šiju, odgurnu malog i još dvojicu s vrata, da zamalo ne popadaše i oni i televizijska oprema. Mršnu ih i zalupi vrata. Jer ipak, ako je demokratija nije maskenbal! Nek se zna ko je gazda. I ovo je još dobro kakav čika Sado zna biti. Ovdje je još bio tolerantan. Mislim, kad se osmisli. Priča se u njegovoj čaršiji da kad hoda ulicom, ko da je glavni u raji. Kažu ljudi ni pokojni Tito nije tako hodao među narodom a da riječi ne progovori. Kažu i da čika Sado voli puno psovati. Ali, hajde, pošto je demokratija - može. Sve je sto posto za be i ha odnosno sve je to za našu svjetliju budućnost. I pored toga, nije on toliko plaćen da još bude i kulturan. Dovoljno je angažmana u komisijama, donošenja odluka, razmišljanja, dugih rasprava, sve poskupilo a dosta se troši. A, i kultura košta. Da bi bio kulturan treba dodatak na platu. Jer pogledajte, šta će u situaciji kada mu ponestane riječi? Pa, naravno, zamijeniti ih metodama instinkta iz naše prahistorije. Pa, vi odaberite, ili dodatak na platu za kulturu ili se razmahati, pa, šta bude. Nije lako čika Sadi jer svašta se piše a nema načina da se ta zlonamjernost o prvom u čaršiji ikako zaustavi. Još kad nakon onog izgurivanja iz Sjedišta Stranke televizija reče da je to on uradio, bezobrazluku nigdje kraja. Morao se čika Sado obratiti narodu i reći da to što je kamera snimila, zapravo, nije snimila. Sve je to laž, fatamorgana, nekome se pričinilo. Zna on da narod njemu sto posto vjeruje. Jer evo već godinama objašnjava kako je svima nama jako dobro nego mi dobro ne vidimo. Krivi su novinari, jel'da.