O dežurnim moralistima

Ko kiti jelku, ko je vjernik, a ko ateista i druge trivije našeg društva

Gotovo da nema godine kada ne svjedočimo ispraznim raspravama   (© Shutterstock)
Gotovo da nema godine kada ne svjedočimo ispraznim raspravama (© Shutterstock)
Autor: Semir Hambo
26.12.2022. u 19:18

Tovar problema i pitanja je ispred nas. Još uvijek smo miljama daleko od Evropske unije, o NATO članstvu sanjamo, populacijski se osipamo, i dalje se otvaraju javne kuhinje, ali kao društvo vrlo "vješto" redamo prioritete i o njima raspravljamo.

Kao što su praznici tradicionalni, tako je i javna polemika o tim praznicima i svemu što ide uz njih tradicionalna. Gotovo da nema godine kada ne svjedočimo ispraznim raspravama koje pune javni prostor o tome ko kiti jelku, ko slavi Novu godinu, koji je stav religije, a prvenstveno islama prema tome i tako dalje.

Takve rasprave, svađe, optužbe, etikete i druge klasifikacije uglavnom ne iznjedre ništa društveno korisno, niti doprinose rješavanju problema. Naprotiv, predstavljaju pogonsko gorivo za podjele u društvu, a sve uz narativ obojen u kojekakvo moralisanje.

No, takve rasprave vuku prije svega identitetsku pozadinu i lično poimanje određenih narativa smještenih u aktuelne političko-društvene trenutke. U tom kontekstu, kraj decembra je po tradiciji rezervisan za odmjeravanje moralnih tasova, mjerenje religijske kilometraže te analize ko, šta, kako i kada treba slaviti i obilježavati.

Tema se pokrene na društvenim mrežama, potom je prokomentariše neko od javnih ličnosti te u trećoj fazi to završi i u medijima. O komercijalizaciji praznika možda se i može i treba govoriti, ali o analizi nečijih vjerskih uvjerenja, svjetonazora je isprazno. I kritičari i oni koji se potrude nametnuti analizu kićenja jelke u javni prostor kroz religijsko okno pokušavaju sagledati svaku životnu situaciju, što je ne samo uskogrudno polazište već i neprimjereno trenutku.

Jer, zašto bi nečija slika ispred jelke ili poziranje kraj Djeda Mraza trebalo biti povod za bilo šta drugo izuzev osjećaja poštivanja.

No, ako s druge strane zavirimo u nutrinu poriva za pokretanjem takvih rasprava, naići ćemo na mnogo političke konotacije, koja hrani takvo društvo. Naići ćemo na osjećaje identitetske ugroženosti pa se kao refleks iz društva javljaju između ostalog i trivijalne rasprave o Djeda Mrazu, vjernicima, ateistima i tako dalje.

Kada Milorad Dodik (SNSD) kaže da u BiH žive poturice, kada Bošnjake svodi na muslimane, kao vjersku kategoriju. Kada u određenim dijelovima zemlje imamo negiranje izučavanja maternjeg jezika. Kada se, onda, javi hrvatski predsjednik Zoran Milanović sa svojim poskočicama, to onda ostavlja traga pa dio javnosti odgovara onako kako ne priliči, i tako ukrug.

I u konačnici, ko se bavi uopće analizom i kritikom jelke, Djeda Mraza. Ko traži vjerska uporišta u Novoj godini i tako dalje. To radi onaj krug ljudi koji ni na koji način ne može direktno utjecati na zatrovanu političku zbilju, niti riješiti pitanje bosanskog jezika u RS-u ili Dodika odvratiti od ponižavanja jednog naroda. Oni koji na to mogu utjecati kite i jelke i slave Nove godine i predstavljaju se za religiozne ljude i slično.

Ova tema obitava u javnom prostoru desetak ili petnaest dana i onda na red dolaze druge tradicionalne rasprave. A to što je u našim školama sve manje djece, što imamo sve izraženiji problem nedostatka radne snage, što nam obrazovanje prolazi kroz vječne reforme, a zdravstvo uporno traži svoj put pacijenta su neke druge teme, u vezi kojih nema dovoljno upornosti ni među političkom elitom niti među dežurnim pokretačima brojnih moralnih rasprava.

581