{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kako živjeti po planu

S
30.9.2009. u 17:50
0
3
Kako živjeti po planu
0
Kako živjeti po planu
Sarajka Emina Suljić u ovom izdanje rubrike 'Iz moje perspektive' piše o našim svakodnevnim dilemama organizacije vlastitog života i uvijek aktuelnog pitanja odnosa među ljudima. Koga staviti na koju listu, a koga izbaciti? Postoje li uopšte pravila o kategorizaciji ljudi?
Koliko god ljudi govore kako se ne može živjeti po nekom perfektno osmišljenom planu, po nečem što smo zapisali u neki rokovnik, dio mene to uvijek odbija. Spremno odbija. Osoba sam koja želi da ima plan, iako se često istog ne drži... recimo da ga samo prolongiram, ili mi se sa ostvarenjem istog ne žuri. Ali osjećam se sigurno kada imam plan.

U tom istom rokovniku nalaze se i skupovi koje sam osmislila. Skupovi u kojima su ljudi. Volim da sve imam sortirano. U njemu imam skup ljudi koji su mi dragi, skup u kojem mi je porodica, skup u kojem su mi prijatelji, skup ljudi koje bih voljela bolje upoznati jer imaju nešto čime me intrigiraju, skup ljudi koji su mi antipatični, i iz nekih nepoznatih razloga me nerviraju...

Koliko god sam vjerna toj svojoj metodi sortiranja, svakim danom sve više shvatam da se ti moji skupovi raspadaju, pa opet sastavljaju, uočim da jedan čovjek izađe iz jednog, pa ušeta u drugi skup u kojem se ne zadrži baš mnogo, naprotiv, kao da iz njega pobjegne i najčešće trči mahnito između svih navedenih nemajući svoje mjesto. Koliko god se trudim da se ne prepustim «čarima» trača, desi mi se pa uzmem u usta nekoga koga baš i ne poznajem, i eto, prokomentarišem dotičnu osobu, ovako ili onako.

Onda kao da me nešto udari po glavi, te brzo nadodam :»Ali eto, ne poznajem tu osobu, tako da ne mora značiti da je tako». Baš tako, mnoge ljudi koje spominjem, koje spominjemo svi mi, ne poznajemo i donosimo nerijetko pogrešne zaključke. Predrasude. Česte su.
Mama baš danas za ručkom spomenu kako je vidjela jako slatkog momka dok se vraćala sa kolegicom sa posla. Kaže kako je prokomentarisala da je pored lijepe vanjštine djelovao obrazovano i fino, na što je njena kolegica nadodala kako provjereno zna da je momak narkoman i da je uz to jako problematičan. Na tu njenu pričicu sam se samo nasmijala, znajući da bi mi mama, da joj dovedem rokera duge kose, sa crnim kožicama oko vrata i prljavim martinkama na nedjeljni ručak sa ciljem da ga ona upozna ocijenila negodovanjem. Predrasude...

Nakon te misli sjetih se jedne djevojke. Djevojke koja spada u skup «ljudi koji me nerviraju», samo što u tom slučaju mogu reći razlog zašto me ista nervira. Previše šuti. Previše mi je ona asocijacija kada čujem onu rečenicu «Ah fina djevojka. Takve su najgore». Ne znam zašto. Ne usuđujem se izreći da to mislim o njoj jer nemam nikakvih argumenata. Naravno, nije da me se išta od toga tiče, ali eto, mota mi se to glavom, kao i dosta drugih nerelevantnih stvari. I pitam se da li mora važiti ono pravilo da nije sve onako kako izgleda?

Ako mi neko da papir A-4 formata i kaže da nešto nacrtam, šta bih nacrtala? Livadu sa mnogo cvijeća obasjanu suncem i četveročlanu nasmijanu porodicu? Suhu, ruku Afrikanca ispod čijih noktiju se nalazi zemlja? Veliki blistavi osmijeh na nečijem licu? Pijeskovitu plažu na koju se spremno dočekuju pjenušavi valovi? Odražava li taj moj prvi crtež trenutnu sliku moje porodice... ili sliku koja je nekada takva bila, a koja se znatno promijenila?

Predstavlja li taj moj drugi crtež ruku roba koji je cijeli dan radio u polju, pored alatki koje su mu bile dostupne pomagajući se sopstvenim rukama, ili sam možda nacrtala ruku oca koji je sa petogodišnjom kćerkom pravio kolače od blata u dvorištu iza kuće? Odražava li veliki blistavi osmijeh na papiru A-4 formata veliku sreću na nečijem licu ili samo reklamu koja treba da proda još jedan kaladont? Da li crtež plaže predstavlja moja sjećanja na nezaboravno ljetovanje sa prijateljicama ili na tužni rastanak sa osobom koju volim, koji se desio na upravo jednoj takvoj plaži? Kako sa sigurnošću znati? Nikako. Nikada.

A šta bi značilo da sam ostavila taj isti papir prazan? Da, i to bi nešto značilo... i to ne nužno nešto negativno... Zašto me onda nervira nečija, nerijetko prekinuta, šutnja? Po čemu se ralikuje ta šutnja od mog praznog papira?

Napišite i vi tekst vama interesantne tematike i pošaljite ga na našu adresu [email protected]

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: