Kako je Bosna i Hercegovina dobila svoje granice na sjeveru i zapadu zemlje i grad Neum
Nakon propale opsade Beča 1683. godine ratna sreća se okrenula protiv Osmanlija i počeli su da bilježe poraz za porazom. Austrijska vojska je prodrla čak i u Bosnu, pa je tako i 1697. godine u prodoru Eugena Savojskog u potpunosti spaljen grad Sarajevo.
Kako bi spriječili dalje osipanje teritorija Osmanlije su bile prisiljene prihvatiti prilično nepovoljne uslove mira u kojem su između ostalog izgubili u potpunosti teritorije u Ugarskoj, ali i one u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji koji su do tada bili dio Bosanskog ejaleta. Područja na sjeveru su pripala Habsburškoj monarhiji, a ona na zapadu Veneciji.
Nekadašnji dijelovi srednjovjekovne Hrvatske oko grada Bihaća su pripali Bosanskom ejaletu, no dugo vremena, sve do dolaska Austro-Ugarske ovaj dio Bosanske krajine se nazivao turska Hrvatska.
Sporazum u Sremskim Karlovcima je značio i veliko raseljavanje stanovništva, većina muslimanskog stanovništva se iz ugarskih i hrvatskih krajeva preselila na pogranična područja, Livna, Glamoča, te Ljubškog, Stoca i Ljubinja. Na sjeveru su se naseljavali na području Posavine.
Ono što je također zanimljivo je činjenica da je zahvaljujući Karlovačkom miru Bosanski ejalet dobio izlazak na more. Iako je vojnim putem Osmansko carstvo u potpunosti poraženo, diplomate iz Dubrovačke Republike nisu bile zadovoljne činjenicom da će vjekovni neprijatelj Mletačka Republika, odnosno Venecija, "opkoliti" područje Dubrovnika.
Kako Mlečani nisu bili raspoloženi za ustupke, sama Dubrovačka republika je ustupila područje na sjevernom dijelu između Kleka i Neuma, te na jugu u Sutorini, sjeverno od Herceg Novog. U početku Neum je bio bitan za Osmanlije tako da su podigli omanju utvrdu, no kasnije je izgubio svoj značaj. Nakon Napoleonovog ukidanja Mletačke i Dubrovačke republike, francuske vlasti su čak gradile i put kroz Neum, što nije izazvalo nikakvu reakciju kod Osmanlija.
Karlovački mir je bio jedan od prvih mirovnih ugovora koji je definisao granice na osnovu onih prirodnih, pa su tako granice Osmanskog carstva postale Sava i Una. Granica je ostala ista i nakon dolaska Austro-Ugarske u BiH kao linija razgraničenja između Kondominijuma Bosna i Hercegovina i ostatka carstva. Kasnije je u novembru 1943. godine odlukama ZAVNOBiH-a ova granica potvrđena kao granica SR Bosne i Hercegovine.
