{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hum: Prelijepo bugojansko selo koje je zaboravljeno od svih

F
14.6.2015. u 10:01
156
14
Hum: Prelijepo bugojansko selo koje je zaboravljeno od svih
156
Živopisni predjeli, čiju je ljepotu riječima teško opisati i uski, makadamski, šumski put koji vodi do sela Hum, prvo su što čovjek primijeti nađe li se, namjerno ili slučajno, u najudaljenijem dijelu bugojanske općine.
Malo je onih koji to znaju ali u Šušljicima, koji su od Huma udaljeni oko dva kilometra, nalazi se jedna od najljepših nekropola stećaka u BiH. Tu je i obližnje jezero, kao i sve poznatija "dobra voda“, za koju oni koji su se umili njome, tvrde da im je pomogla.

Inače, čista i bistra voda kojom obiluje ovo područje, i obronci koji su u sezoni prekriveni raznim ljekobiljem, naročito borovnicom, dragocjenosti su kojima se malobrojni mještani Huma mogu, također, pohvaliti.

Puno je, ipak, onih drugih stvari koje bi, misle, trebalo promijeniti. Želja im je da dobiju bolji put i da žive kao što su živjeli nekada.

"Put je, naravno, ono što nam najviše treba, jer je on jedina komunikacija koju imamo sa svijetom. Voljeli bismo, također, da imamo džamiju i školu, budući da se nastava za djecu nižeg uzrasta organizira u jednoj privatnoj kući u donjem selu, u Alićima. Ranije je postojala škola u obližnjim Šušljicima, ali je ona stradala u ratu. Neki Holanđani su prije nekoliko godina bili zainteresirani da sagrade novu školsku zgradu, ali su odustali od te namjere. Bilo je obećanja i od drugih koji su dolazili u naše selo, uglavnom za izbore. Zamazali bi nam oči, dali kamion-dva pijeska da poravnamo put, dobili bi glasove i otišli. I zaboravili da su, uopće, bili ovdje", priča mještanka Mulka Muhić.

Kaže da se, zbog teških uvjeta života, malo ko odlučuje da ostane u Humu. U gornjem i donjem selu je tek sedamnaest porodica, čiji su članovi u prosjeku stari oko šezdeset godina. Stočarstvo i poljoprivreda su njihova jedina zanimacija i garant da, kako kažu, neće umrijeti od gladi.

"Oni mlađi su napustili selo i otišli za boljim životom, a oni koji su ostali nemaju kuda. Ne žene se, ne rađaju djecu, nemaju posao i žive veoma teško. Nije, naravno, uvijek bilo tako. Sjećam se, jedne godine se u roku od samo tri mjeseca porodilo osamnaest žena. Nekada je ovdje bilo više od trideset domaćinstava. Narod se družio, veselio, sastajao i pomagao. Sada je sve drugačije", dodaje.

Mulka u Humu živi već 44 godine. Ima dvanaestero djece, osam kćerki i četiri sina. Nakon smrti supruga, ostala je sa sinovima Mirsadom, Muharemom i Ramizom, i kćerkama Seimom i Nevzetom.

"Kćerke Mirsada, Nihada, Zijada, Đemila, Šerifa i Zejna su se udale, a sin Nihad se oženio i sad živi dole u čaršiji. Kod njega je najmlađi Ramiz boravio dok se školovao za automehaničara. Završio je školu, ali nema posao. Jedino primanje u kući je moja penzija od 320 maraka. Od toga se mora kupiti hrana, platiti struja, nabaviti lijekovi. Jer, ovdje, ako se ne pripremiš i na vrijeme ne kupiš brašno, ulje, i sve ostalo što treba, ne piše ti se dobro tokom zime", kaže ona.

Uz dobro zdravlje, jedna od njenih najvećih želja je da joj se sinovi zaposle i da imaju kakva-takva primanja.

Drugi problem muči Behiđu i Džemala Muhića, roditelje djevojčica Emine, koja je u svom selu završila treći razred osnovne škole, i Elvire koja će morati ponavljati sedmi razred. Ne zbog loših ocjena, nego zbog toga što nije mogla redovno ići na nastavu u OŠ "Gračanica“.

"Problem je prijevoz. S obzirom na to da je jedina iz Gornjeg Huma koja pohađa tu školu, skupa s još četiri učenika iz donjeg sela, autobus koji ih je prevozio je odjednom "ukinut“ zbog, kako smo čuli, malog broja djece. Zbog daljine, i nemogućnosti da joj nađemo neki drugi prijevoz, propustila je cijelo drugo polugodište, zbog čega će morati ponavljati godinu. Žao mi je djeteta. Nadam se da će se ovo pitanje riješiti do septembra i da se nikada više nećemo naći u ovoj situaciji", kaže Behiđa.

Njen suprug radi kao stražar u "Koprivnici“. Od plaće koju dobija uzdržava nekako porodicu. Tri mjeseca je bio nepokretan, zbog povreda koje je zadobio u šumi.

"Naše selo je jako ugroženo. Kao da smo na nekoj drugoj planeti. Nikoga nije briga za nas. Nema se gdje zaraditi. Sve nam je daleko. Najteže je starima i bolesnima. I sama imam zdravstvenih problema", požalila se ova Humljanka.

Sličnu priču ispričala je i penzionerka Tifija Muhić, koja je stanovnica Huma od 1969. godine.

"Živim sa sinovima Nerminom i Almirom, koji su nezaposleni. Nadala sam se da će se, nakon smrti supruga, neko od njih zaposliti u "Koprivnici“. Nermina su, doduše, primili. Ali, nakon desetak mjeseci dobio je otkaz, i nisu ga više zvali. Znate, kako to ide. Ako imaš nekoga da ti pomogne i da te preporuči, dobiješ posao. Ako nemaš vezu, onda od toga nema ništa", veli Tifija.

Mještani Huma kažu da se njihov život u posljednje 2-3 godine, ipak, poboljšao dolaskom u selo bračnog para Seada i Sene Fazlibegović, vlasnika Turističke agencije "Lambada“, koji na ovom području realiziraju projekt razvoja ruralnog turizma.

Za njih je Hum pravi "turistički dragulj“ za koji je grehota da se ne pokaže drugima, i način da se u područje, koje je zaboravljeno od svih, unese malo vedrine i nade u bolje dane od onih koje sada proživljavaju njegovi mještani.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: