{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Guru kojem bi se moglo vjerovati

S
18.9.2009. u 13:45
0
56
Guru kojem bi se moglo vjerovati
0
Guru kojem bi se moglo vjerovati
Zamislite da džin hodžu iz Visokog ili Aziru s kašikama prime najviši dužnosnici u Bruxellessu ili Washingtonu i siti se napričaju o metodama njihovog rada?
Bio sam se čvrsto zarekao i još uvijek stojim da nikada, ama baš nikada neću prokomentirati nijedan komentar ispod svog teksta, bilo da ispod stoji da sam najveća budala koja džaba dobija silne novce, ili da sam nemjerljivi genije u dosadašnjoj povijesti civilizacije. E, ali hoćeš vraga! Jedan od komentara koji je ostavljen ispod teksta "Nemanja sine, udri Turčina" pogodio me je pravo u srce, pa sam tu emociju odlučio ovdje podijeliti.

Možda i ne bih da su druga pravila igre: da se mail adrese mogu vidjeti, napisao bih pismo – jedan na jedan – a to šta bi dalje bilo s komunikacijom ne bi bila stvar ostalih čitalaca. Komentar dakle glasi: "Šefe, ne volim te, mrzim tvoje pojavljivanje na televiziji k’o ono ti najpametniji, pa daješ svemu završnu. Alllliiiii...... što si ovaj komentar napisao, svaka ti čast majstore.” Ono što me možda najviše dojmilo je potpis pod ova tri reda – 'sanjar'."

Kako sam i sam često uvjeren da sam sanjar, pomislio sam o tome zašto me, što je krajnje suprotno ovdašnjem mentalitetu, čovjek ne voli. Zbog pojavljivanja na televiziji? To najčešće shvaćam kao (nužno) zlo, jer dio posla kojim se bavim ne može bez toga. “E, moj, sanjar”, mislim se, “više sam puta gledao da eskiviram nego što sam pristao”, ali sasvim razumijem motive. I hvala na komplimentu.

Važnost slobodnih bacanja

I budući da sam mislio pisati o košarci, odnosno desetinama paradoksa koje je donijelo ovogodišnje Evropsko prvenstvo. Bože, gdje su oni lijepi dani kad se išlo gledati reprezentaciju na EP, a sad smo jedini iz ex-Yu koji se nismo plasirali, dok Slovenija, Hrvatska i Srbija igraju među zadnjih osam ekipa!? I kako neko ko promaši pet slobodnih bacanja zaredom, ili da dva poena za cijelu utakmicu može koštati četiri miliona eura godišnje? Može, ne vrijedi se pitati, svijet je otišao u pravcu iz kojeg se teško može vratiti, i skoro da počinjem misliti da nas, sve skupa, može spasiti samo nešto izvanzemaljsko.

Stoga je posjeta poznatog gurua iz Indije, iz države Radžastan, Šri Mahamandalešvar Višvaguru Paramhans Sarni mahešvarananada, popularno Svamidjija, definitivno zaokupila svu pažnju. Kao patuljak iz zaboravljene zemlje ukazao se lik s bradom i u sariju koji je malo otišao obići piramide i pohvaliti Semira Osmanagića za njegove napore, pa iz onih tunela izviruje kao dabar. Onda je održao je predavanje u Narodnom pozorištu, pa ga je primio Željko Komšić, s kojim je razmijenio saznanja o jogi i, bezbeli, nešto o transcedentalnoj meditaciji.

Hodža i totalitet

Svamidji, inače, prakticira učenje nazvano Unutarnji mir za svjetski mir, i po svemu sudeći niko ga nije uputio da smo kakav – takav mir postigli, nego da nam treba nešto zdravog razuma, odgovornosti i posla. A i što bi ga upozoravali, oni svoju priču – Svamidji svoju – i mirna Bosna. Baš su se našli.

Zamislite, recimo, da džin – hodžu iz Visokog ili Vidovitu Aziru s kašikama prime u Bruxellessu i Bijeloj kući, i da se najviši dužnosnici živi s njima napričaju o njihovoj metodi djelovanja. Sad, da ne ispadne da omalovažam indijsku filozofiju i ono što su njezini sljedbenici kroz stoljeća napravili, valja reći da svijet jako mnogo duguje naslijeđu koji izlazi iz te tradicije, ali me poslovična nepovjerljivost prema zvanju gurua (prokleti zapadnjački refleks?), vjerovatno pomalo priječi da Svamidjia sagledam u totalitetu.

I zato naravno postoje razlozi: prije petnaestak godina sam zalutao u svojevrsnoj mladalačkoj krizi identiteta i pokušao ući u tajne drevne indijske filozofije, jer je većina znanja koja sam stekao o tome stigla sa Zapada. Kupio sam knjigu, tada vrlo popularnog gurua koji je izgledao kao dajdža Merdžan iz filma “Dom za vješanje”, a knjiga se zvala “Bog govori”. Bez obzira na to što, za one koji doista vjeruju gajim nedozvoljivu sumnju prema svemu religijskom, smetalo mi je što se neko predstavlja kao direktni božiji predstavnik na zemlji.

Knjiga je bila napabirčena gomila citata tipa – “otvori svoje srce, najbolje ti je kad ti je dobro” i “baš nam je lijepo kad nam je fino”, a sve s Krishnom.

Kako ono bi?

Shvatio sam da je fino i ovako i nisam se vraćao guruima, sve dok negdje odmah poslije rata u krizu identiteta nije upala i grupa prijatelja koji su prošli kroz teške ratne traume. Shvaćao sam to kao normalan dio u sazrijevanju, a oni su bili pronašli spiritualnog lidera u nekom Riječaninu, koji je u njihovim pričama dobijao nadljudske dimenzije. Znao je i mogao sve: medicinu, filozofiju, farmakologiju, kozmologiju, četiri puta dnevno voditi ljubav…

Naivan, pa eto i i sanjar kakav sam možda bio, postavio sam pitanje:

“A šta je taj čovjek po zanimanju?”

Zavladao je priličan muk – niko ga nije, valjda, to nije pitao, a onda su mi odgovorili: “Kako možeš to pitati, pa on je guru.” Odgovor me nije baš zadovoljio, ali se se moji prijatelji nakon par mjeseci pomalo i ohladili i žvot je krenuo uobičajenim tempom. Onda se otkrilo da se guru bavio i stvarima izvan zakona, pa je priča o njemu polako i zaboravljena.

Stoga, neka je nama Svamidji bio, ali je mogao reći nešto manje opće i patetično, a rekao je da bi političari trebali znati što više, jer je joga korisna za socijalni i duhovni razvoj.

Guru kojem bih povjerovao morao bi govoriti o običnim stvarima koje ljudi razumiju. Recimo, o pohlepi: ovo je društvo puno nezajažljivosti i bilo bi sasvim ljudski da je Svamidji pokušao reći da se pretjeruje, da akademici ne smiju obmanjivati javnost, da novinari ne bi trebali osnivati partije ili u njima učestvovati kao nosioci tuđih ideja, da nije dobro da predsjednici tijela iz vlasti budu angažirani u medijima medija, da se nosioci liberalnih ideja u medijima ne bi trebali bogatiti na račun svojih zaposlenih, da mladi karijeristi ne smiju misliti da se više vjeruje njima nego ljudima u čije se procjene moglo uvjeriti desetine puta prije nego što su oni postali najpametniji, da godine parazitiziranja u vlasti nisu dokaz mudrosti, nego parazitstva, da nije dobro oponašati Berlusconija ni u neboderu u Sarajevu, ni u zgradi Vlade u Banjoj Luci, da je suštinska razlika između “lijevih” i “desnih” tajkuna, zapravo, i ne postoji, da je pljačkati narod nemoralno, osim što bi pravno moralo biti nedozvoljivo - jednostavno da je nezajažljivost ono što nas vodi u propast, više nego svi nacionalizmi i nar©izmi malih razlika koje imamo.

Eto, takvom bi se guruu moglo vjerovati. Ali, takvih nema. A Svamidji iz Radžastana? Nek’ je živ i zdrav, ali mogao nam je barem reći šta je po zanimanju. Kad nam već nije poručio ništa drugo.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: