{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Epilozi "velikih" karijera: Richard (bez) lavljeg i Ivo bez srca

S
17.12.2010. u 08:21
0
31
Epilozi "velikih" karijera: Richard (bez) lavljeg i Ivo bez srca
0
Epilozi "velikih" karijera: Richard (bez) lavljeg i Ivo bez srca
Ivo Sanader je uhapšen u Austriji na dan kada je prestalo kucati srce Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske. Istog dana, na sastanku s Hillary Clinton, pukla je aorta "divu američke vanjske politike" Holbrookeu, koji je umro tri dana kasnije. Na 29-u godišnjicu demonstracija radnika u poljskoj luci Gdanjsk, što se računa kao datum početka pada komunizma na globalnom planu. Šta smo dobili? To da je đavo došao po svoje.
Jedan je engleski putopisac davno napisao da je Balkan popločan zlim namjerama velikih sila. Stoga za Holbrookeom neću žaliti, on se u sve to maksimalno uklopio: o mrtvima sve najbolje i laka mu bila zemlja, ali njegov angažman, naprosto, ima previše kontradiktornosti da bi ga se moglo jasno definirati. Uostalom, ono što treba znati o tome, barem u ovom slučaju, rekla je i napisala Florance Hartmann: ukratko, njegov angažman na Balkanu ocijenila je negativnim, a nema joj se razloga ne vjerovati. Jednostavnije rečeno: on je, bez obzira na količinu počinjenih zločina, svima "demokratski" davao jednak legitimitet pregovača, a onda "razrezao" kao na Bliskom istoku, uglavnom poštujući ono što se ratom već ostvarilo.

Mi smo davno zaboravili da sve što blještavo sjaji, ima i veliku sjenku.

Zaista, čudni su (bili) putevi sticanja demokratskih legitimacija i pravljenja političkih karijera u devedesetim. Toliko čudni da se čovjek svako malo zapita nešto o razložnosti rušenja komunizma. Na to je ovih dana podsjetila Sanaderova sudbina. On čeka suđenje u Austriji ili ekstradiciju u Hrvatsku, nakon neuspjelog pokušaja bijega u SAD. Ima se tu što-šta za objasniti: kako je za potrebe stranke izvlačio novce iz državnih firmi i upumpavao ih u HDZ, kako je kao apsolutni miljenik međunarodne zajednice i Neko ko Hrvatsku treba "odvesti u Evropu" namještao poslove svojim pajdašima? I, posljednje, ali ne najmanje važno, kako je tim istim pajdašima omogućavao kredite međunarodnih banaka, naravno uz procenat!?

Pola pije, pola...

A zvali su ga spasiteljem, iz EU mu se tepalo da je "političar velikog formata", bio je novo lice Hrvatske, novinski komentatori su ga gladili, kulturnjaci, glumci, pisci, imali su broj njegovog mobitela i slali mu SMS-ove, a poznati je književnik napavio s njim intervju koji spada u nešto najulizivačkije ikad objavljeno na ovom jezičkom prostoru...

No, i u to zlatno vrijeme, Sanader je radio "svoj" posao: punio (svoje) račune. Već mu je nađen milion i po eura na tajnim računima, a bit će toga još. Nastavio je tradiciju: njegovi su prethodnici novcima skupljenim od emigracije punili tajne račune u Beču i Zurichu. Sanader (više) n(ij)e (i)ma(o) emigraciju – istina tu i tamo bi se našao neko ko bi iz Adelaidea ili Pasadene bio spreman uplatiti koju paru za Orden Nikole Šubića Zrinjskog ili Spomenicu Domovinske zahvalnosti – ali nisu više ni prekookeanski Hrvati vesla sisali. Znaju da su njihovi novci završili tačno onako kako je glasila šifra prvog tajnog računa koje su u Beču otvorili Tuđmanovi bliski saradnici: "pola pije, pola šarcu daje." Sanaderu, dakle, nije ostalo ništa drugo nego da, bez imalo srca, opljačka vlastito biračko tijelo. "Svoj" narod.

Bogovi su pali na procenat

Stvar je lako provjeriti. Pitajte, recimo, Miroslava Kutlu, jednog od glavnih Tuđmanovih produženih ruku u akciji oprivaćenja nekadašnjeg državnog vlasništva. Eno ga, Kutle, u Međugorju gdje u novoj svilenoj trenerci živi život hercegovačkog "landohana", gdje je pobjegao od ruke pravde u Hrvatskoj. Samo on je Sanaderu isplatio 800.000 maraka provizije za kredit od Hypo Alpe Adria Banke.

Konačno je, dakle, došlo vrijeme da se i ti novci prebroje. U Hrvatskoj USKOK radi danonoćno, i stvorena je atmosfera u kojoj će se glavni likovi iz priče o naciji i interesu (u osnovi grupa lopova koja prikazuje da je signalizaciju, bankine i tunele na autoputevima farbala po šest puta) – konačno naći iza rešetaka. Možda je još rano govoriti, ali Sanaderov kraj bi mogao biti i početak konačnog kraja HDZ-a. Jer, konačno je Neko rekao ono što je trebalo reći. Zasjedanje hrvatskog Sabora je prekinuto jer je s govornice rečeno: "HDZ je postao zločinačka organizacija." To je promaklo u većini analiza, možda zato što je stvar kazao Dinko Burić, čovjek pomalo opskurne karijere i vokabulara, ali samo takvi i mogu reći ono što većina zna, a ne smije javno kazati.

Tako je i kod nas: nacionalističke stranke koje su vladale, manjim ili većim dijelom su (postale) zločinačke udruge. Oni njihovim dijelovi koji to nisu, su pojedinačni alibiji. Jer, svaka sljedeća vlast bi morala proći kroz ozbiljnu provjeru: zato su, u ovom trenutku, jedine prihvatljive političke podjele one na kriminalce u politici i one koji to nisu.

Mi smo daleko od bilo kakve ozbiljne antikorupcijske akcije, i zbog toga što su ratne stečevine još uvijek jači politički kapital od evropskih integracija. Kod nas narodi nisu položili ispite nacija. Istovremeno, Dodik i Čović su za ukidanje Tužilaštva i Suda BiH: malo im fali da postanu bogovi. Da uspiju živjeti unutar zakona koji su sami stvorili.

Koji bi naš tužitelj postupio poput hrvatskog državnog odvjetnika Mladena Bajića koji traži 13 do 15 godina zatvora za Sanadera? Ko bi to mogao krenuti od, recimo, Dodika (koji je poput Sanadera bio miljenik međunarodne zajednice, i za kojeg u ovom trenutku ima jednak broj razloga da ga se zatvori), nastaviti sa Čovićem (koji je već bio presuđivan, i koji je u vrlo sličnoj poziciji), pa onda, na miru, "razrezati" po bošnjačkim "dobitnicima", koje je, zasad, nemoguće osuditi i za nešto sitno, kao što je nezakonita gradnja.

U tom općem grabežu i pohlepi, na valu antikomunizma (na kojem je narastao i Sanader) isplivali su tipovi koji su ili izašli iz emigrantskih kafana u kojima su se kovali tajni i nerealni snovi o domovini, ili su, pak, potomci određenih važnih "porodica" (model Izetbegović & njegovi). Iz tih zapećaka dobijale su se glavne funkcije i zadaci vođenja velikih sistema. Ta se "strategija" pogotovo u BiH i Hrvatskoj (uz sve razlike u korist zapadnih susjeda) – pokazala katastrofalnom za ta društva, za sve osim za grupe ljudi koji su, zapravo, radili za strane investitorske firme, banke i kompanije. I sebi trpali procente u džepove.

Schussel, Rojs, Beljo, seljo...

Bijeda tranzicijskog kapitalizma svoje pravo lice najčešće pokazuje u pohlepi nosilaca toga procesa. Danas, kad čovjek vidi Sanadera, još ima da mu ga bude i žao. Na njemu će se slomiti kola, dok će velika većina onih koji su stvorili tu atmosferu ostati netaknuta. Policija ga je, kao zadnjeg švercera, uhvatila na naplatnoj rampi u Austriji, tamo gdje je i počeo, i odakle je i došao kao provjeren kadar za intendanta splitskog kazališta. No, nije bilo dovoljno misliti o repertoaru i ima li para za kostime za Čarobnu frulu ili je bolje igrati San ljetne noći. Htjelo se više, jer se moglo sve.

Kakvi su se sve tipovi na tom principu obogatili u posljednjih dvadesetak godina: svi ti Šuškovi, Belje, Škegre, Rojsovi, selje s rolexima i jaguarima, svi ti bičakčići, brankovići, čengići, jate i jadovi (ostalo dopišite sami), sav taj ljudski mulj u kojem čovjek nekad mora pomisliti da bi, ako ništa, bio malo mirniji, da su na vlasti ostali ideološki krivi, ali barem intelektualno zreliji, i ne tako prostački gladni tipovi poput ovih s kojim danas imamo posla.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: