{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Društvo bez savjesti

25.6.2009. u 18:50
0
20
Društvo bez savjesti
0
Društvo bez savjesti
Ne postoji patriotizam koji opravdava kriminal, baš kao što niko ne može uzimati zakon u svoje ruke i suspendovati druge zakone, ma kakvi oni bili.
Priča može biti čudna, donekle nevjerovatna, ali je istinita. Negdje odmah poslije rata jedna je američka organizacija željna valjanih informacija o Sarajevu i Bosni organizirala anketu u kojoj je trebalo doznati ko je i na koji način najpopularniji među mladima. Nemalo su bili iznenađeni kad su otkrili da su pripadnici kriminalnog miljea
plasirani vrlo visoko.

Najistaknutije mjesto među njima zauzimao je Ismet Bajramović - Ćelo jer je mit o njemu dolazio iz više izvora. Predratni prijestupnik, ratni komandant vojne policije na kojeg je iz dijela vlasti pokušan atentat, kasnije međunarodni subjekt u kriminalnom lancu, Bajramović je mladima kojima je rat ostavio apsolutno beznađe izgledao kao idealan "model" da se može uspjeti kao "sam svoj majstor". I još uspostaviti kakvu-takvu organizaciju koja funkcionira u društvu u kojem malo šta radi kako valja.

Epoha zla

Njegovo samoubojstvo prije šest mjeseci je, čini se, označilo kraj jedne epohe kojoj se "stilski" početak poklopio sa početkom rata. Jer u ta doba na sve strane su počele izlaziti slike, fotografije, publikacije u kojima su mafijaši i "žestoki momci" predstavljani kao heroji novog doba. Kako i ne bi? Trebalo je predstaviti da rat po sebi i općenito, nije nešto najstrašnije šta se može dogoditi i predstaviti da postoje i uspješni primjerci ljudske vrste u takvom okruženju. Spomenuta agencija odustala je od objavljivanja rezultata jer nije htjela dalje ohrabrivati većinu koja je, rekosmo već, izabrala put.

Stvoreno je, dakle, društvo i javno mnijenje u kojem je kriminal postao poželjna i potrebna disciplina: tipovi koji su ostvarivali pljačkaške naume da za par maraka kupe kvadrat poslovnog prostora nečega što je bilo državno vlasništvo doživljavani su kao "uspješni biznismeni", a ne kao šljam kojem je mjesto iza rešetaka. Tome se lijepo kaže promjena demografske slike i socijalnih modaliteta, a jednostavno je to brak između vlasti i mafije, tako rasprostranjen u svim tranzicijskim državama.

Pristanak na laž

U toj 'kulturi laži', kako je zove najpoznatija hrvatska književnica u egzilu Dubravka Ugrešić, stvorene su piramide u kojima su učestvovale, valjda, sve strane hranidbenog lanca bosanskog društva. Ministri, advokati, tužioci, ljekari, vijećnici, novinari su morali nastaviti raditi svoj posao i u tom smislu je često valjalo i zaboraviti načela profesije koja na papiru, ionako ne vrijede ništa dok ih praksa ne potvrdi.

Jer svi uvijek traže svoje. Ako ste, recimo, advokat koji odbija braniti prononsirane zločince doći će vrijeme da ćete morati zatvoriti kancelariju. Ako ste, recimo, sudija koji će za krivično djelo prema zakonskim okvirima odrezati kaznu s kojom ćete mirno spavati, postoji mogućnost da se vaša presuda ukine i da ostatak života provedete, poput rahmetli Salema Mise, u policijskoj pratnji i da vam taj stres na kraju, dođe glave. Ili, ako ste novinar koji, naprosto, prezire društvo u kojem se može dogoditi da talentirano dijete ne može dobiti minimum uslova za studiranje dok se najbogatiji članovi društva koji svojoj djeci mogu priuštiti prestižne škole hvale da će njihovi sinovi biti nasljednici ovog ili onog kriminalca - za vas posla baš i neće biti. I tako, kompromis po kompromis i eto društva bez savjesti, društva iz kojeg više od 60 posto mladih želi zauvijek otići.

Pravo na istinu

U tom smislu, što bi rekao veliki Brecht, ne treba govoriti o dobrim starim stvarima o kojima svi vole govoriti, nego o lošim o kojima niko neće da govori. Vijesti o tome da je Muhamed Ali Gaši, u predmetu označen kao headliner zločinačke organizacije dobio dvadeset godina zatvora, a Naser Orić dvije godine za nezakonito posjedovanje oružja su, u osnovi, dio iste priče. S tim da valja imati na umu da su Gašijevi, govoreno ekonomskim rječnikom, privatna inicijativa, dakle grupa opskurnih i krajnje nesimpatičnih tipova koja je kamatarenjem, otimanjem, zastrašivanjem, bespravnom gradnjom i ostalim oblicima razbojništva stigla tu gdje jeste. I gdje joj je u krajnjoj liniji i mjesto. I koja se, kakve li lakrdije, pokušala "izvući" dizanjem američke zastave na svom privatnom posjedu u toku policijske racije.

Orić je bitno drugačija priča, njegova biografija vrvi od kontradiktornih detalja koji za nekog mogu biti i spektakularni. Jer tu su nekadašnji Savezni organi, odakle dolazi poznanstvo s Miloševićem, pa veza s Izetbegovićem, pa obrana Srebrenice, pa put u Haag, pa skoro trijumfalan povratak iz njega i onda pad u polusvijet koji ne bira sredstva za ostvarenje cilja.

Što se svega tiče ovo društvo ima pravo i obavezu znati istinu, bez obzira kako se neko zove i šta je nekada bio! Tražiti bilo kakva opravdanja u "patriotizmu" s te strane je pogrešno, jer nijedna situacija ne daje za pravo nijednom pojedincu da izigrava postojeće zakone i uzme pravdu u svoje ruke. Jer odatle do pravdanja Dodikovog kriminala u kojem pljačka sve okolo da bi, kako on kaže, "ostvario jaku Republiku Srpsku" - linija je vrlo tanka!

Ova zemlja neće imati budućnost sve dok se bilo kakav kriminal bude tolerirao uz opravdanje da iznad njega stoji barjak "patriotizma". Ukoliko to neko dosad nije shvatio, evo i najjednostavije: 'Patriotizam je', kako je zapisao američki prosvjetitelj Samuel Johnson, 'posljednje utočište hulja, a od hulja su gori samo oni koji zločinaštvo pravdaju patriotizmom'.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: