Piše: Asim Bešlija
Valjda navikli na krizu i duboko zagazili u apatiju, Bosani i Hercegovci kao da se previše i ne brinu za to šta će nas sve skupa snaći kada tokom ove godine osjetimo dodir onoga što se dešava u najmoćnijim zemljama. Ovdje se ne dešava ništa. Ama baš ništa.
Iako je za sada mali broj radnika ostao bez posla, povećavajući ionako veliku armiju nezaposlenih, niko se ipak nije sjetio da je možda vrijeme da se konačno, nakon godina sna, treba probuditi i razdrmati sistem. Kako-tako. Čisto da se nešto promijeni i da se ljudima omogući minimum dostojanstva i život koji znači barem za mrvu više od čistog preživljavanja.
Umjesto toga, uspavane i omađijane mase uživaju u predstavama u kojima se najčešće ne govori o onome od čega se živi, u kojima ne postoje planovi za nova radna mjesta, poreske olakšice, stimuliranje, motivisanje mladih da ostanu ovdje i uopće napredak ove iscrpljene zemlje.
Kao da je sve za pet, kod nas vlada neki spokoj u kojem se može jedino iščitati da su ljudi zadovoljni i da se u sistemu zaista ništa ne treba mijenjati. Tek pokoji protest koji se smiri za koji čas, i onda sve po starom. Ljudi dobiju obećanja koja se ne ispunjavaju, a kako su i sami protesti vremenom izgubili svrsishodnost, onda je najbolje kod kuće gledati televiziju i čekati bolja vremena, neke sretnije izbore i bolji život. Sve će se to valjda samo od sebe riješiti. I tako godinama, i u krug.
Nade svakako ima. Nada je u novim ljudima, svježoj snazi koju Bosna i Hercegovina posjeduje. Promjene su u mladim ljudima, onim ovdje i onim koji se sa novim znanjima vraćaju iz inozemstva i osvježavaju ovaj prostor. Ali, pitanje je gdje su ti ljudi i zašto im nije data šansa?
Da živimo u nekoj drugoj zemlji, vjerovatno bi nam bilo lakše. Zemlje Zapada pogođene recesijom ne čekaju bolja vremena. One ih stvaraju. Jer kako inače tumačiti drugačije brze poteze mnogih vlada koje su se odlučile invesirati milijarde dolara i eura budžetskih sredstava kako bi se spasilo što se spasiti da, te društvo prilagodilo novim uslovima. Neki primjeri svakako su vrijedni pažnje. Na primjer, Njemačka svojim državljanima daje po 2.500 eura stimulansa ako staro vozilo zamijene novim. Nešto što je kod nas teško i zamisliti.
Kod nas mnogobroje vlade rade samo na psihološkom aspektu krize. Naime, umiruju narod govoreći kako je sve u redu i kako nas kriza, pazite ovo, neće zahvatiti. I od tog teškog ekspertnog zaključka, ne možemo a da nas ne zaboli glava.
Jer uz sve što se dešava, mnoge vlade u Evropi svim silama nastoje pomoći privredi i narodu da opstane uvodeći niz mjera. Od poticanja potrošnje do rasterećenja privrede i smanjenja kamatnih stopa.
Kod nas je obrnuto. Podignute kamate ne padaju, cijene energenata ne padaju, hrana nam je i dalje preksupa a o socijalnoj pomoći ili bilo kojem drugom stimulansu možemo samo sanjati.
Pa, gdje je onda izlaz? Revolucija? Protest? Buna? Po, svemu sudeći, ništa od ovoga. Muzafer je navikao polako, pa šta bog da. Dok drugi brinu, Muzafer se kupa. Ali i to dok ima plina.
