Da jedan čovjek može 'valjati' toliko gluposti, biti bezobrazan i nipodaštavati bol roditelja i porodica žrtava iz proteklog rata u našoj domovini, to još nismo vidjeli od vremena Radovana Karadžića i poznate naci genetičarke Biljane Plavšić, pa sve do danas kod socijaldemokrate Milorada Dodika. Osim što je sve osorniji i podsjeća na kolegu Lukašenka iz prijateljske Bjelorusije, ovaj korpulentni prigradski momak uz pomoć svojih novinarskih potrčkala (ala Vasić and co.) polako gubi kompas, pa ne zna više ni šta priča. Čak ni to 'u kom grmu leži zec'.
Tako nas je podsjetio na najbolja vremena paljanskog rukovodstva koje je opsadu glavnog grada i ubijanje desetine hiljada civila koje su bilježile televizijske kamere, nazivalo maltene samoubijanjem odnosno agresijom jedine međunarodno priznate formacije na ljude koje brani. Tako se i Dodik sjetio da prilikom podjele članskih karata za novi demokratski podmladak SNSD-a u Bijeljini, prije koji dan, podsjeti kako su masakri u Tuzli i Sarajevu 'inscenirani'.
I tako ispriča Dodik svoje budalaštine, njegove novine, televizija i agencije to 'profesionalno' prenesoše i nikom ništa. Mogao je fino reći i da su u Srebrenici ljudi sami sebe poubijali u navali demokratije koju je donosio Ratko Mladić zbog osvete dahijama (kakav rječnik, kakvi dometi!) cementirajući temelje Republike Srpske. Ove Dodikove, naravno. I opet i da je to rekao, nikom ništa. Svi se ušutili kao da je sve super, sve za pet.
Valjda siguran, u svome na svome, u prozračnoj Bijeljini, Dodik je udahnuo, osjetio taj čisti zrak koji je prostrujao svakim gramom njegovog korpulentnog tijela i u stilu velikog vojskovođe iz neke davne bitke, izrekao te neprikosnovene visokoumne ocjene. I naravno, pobrao simpatije prisutnih koji su klimnuli glavom i još jednom potvrdili ono što su mnogo puta čuli na televiziji – da neprijatelj nikad ne spava i da njegovim lažima ne treba vjerovati. Dakle, Tuzlaci i Sarajlije nisu poginuli, a oni koji su nakon ovih masakara ostali invalidi, bez nogu i ruku, to im se, naravno, nije desilo. To im je, da citiramo Dodika, podmetnuto! Pa, vi vidite ko je u pravu.
I tako Dodik iz sebe izbaci svašta nešto, na usta, naravno, i ostade živ i miran. Kao da je rekao – ah, što je divan dan u Republici Srpskoj! Naime, takve su bile i reakcije ovih silnih zaštitnika nacionalnih interesa, prava, ovih što se polomiše štiteći žrtve i kojima je interes naroda uvijek ispred njihovih ličnih interesa. Zna se i vidi se. Elem, da nije bilo nekolicine nevladinih organizacija, svu bol koju još uvijek trpe preživjeli članovi porodica poginulih ili povrijeđenih, Dodikove misli bile bi jedna sasvim normalna stvar. Možda nova istina koju bi trebalo predočiti javnosti, otkrovenje i saznanje za buduća pokoljenja.
Ali da se uozbiljimo i kažemo - da nije smiješno bilo bi žalosno. Toliko bolestan i mržnjom zagrižen um iz Dodikove glave nije odavno isplivao. I to zasigurno ne bez razloga. Vlasnik svega što valja u ovom bosanskohercegovačkom entitetu, naime usavršio je svoju metodologiju manipulacije i čak uvjerio sve oko sebe da im cvjetaju ruže i da njegova kvaziadministrativna država, da, baš njegova, ne osjeća bilo kakve posljedice krize u svijetu. Slijedom slijepog vjerovanja i činjenice da je po pravilu sve što on kaže istina i za dobrobit jednog naroda multietničke RS (majke mi, bilo na RTRS), tako je i ovo insceniranje masakara istina per se. Svaka čast Dodiku na umotvorinama i pomućenom razumu. Još samo da je radi svoje neprikosnovene vjerdostojnosti naveo koji su ti izvori koje je on označio 'nekim analizama', možda bi i naše uzbuđenje bilo malo lakše.
Naravno, ovom krkanluku koji se krije iza lijepo upeglanih odijela i sjedenja u finom kabinetu koji je platila većinska sirotinja manjeg entiteta, očito treba krkanski i odgovarati jer je to jedini način koji ovaj prigradski dečko ruralnih nazora istinski razumije. I da živimo u nekoj normalnoj zemlji, za ovim tekstom i desetinama sličnih uopšte ne bi bilo potrebe jer bi se ovakvi zbog sramote od onoga što su rekli, sami pokupili i otišli, a njihova karijera bi bila uništena. Možda bi ih poput čika Miše na sarajevskim ulicama, gledali kako nekome čiste cipele ili razbacuju novine od vrata do vrata.
No, eto, došlo je vrijeme i ovakvih elita, i ovakvih moralnih i inih gromada čiji skromni verbalni dometi ne prolaze bez siktanja, nasilnog ponašanja i potpune nebrige za slikom samog sebe u javnosti, zbog tog osjećanja nadmoći koja je zasigurno steknuta pozamašnim bankovnim računom. Pa je zato pljuvanje po mrskoj i dalekoj Federaciji s kojom se slilom prilika mora živjeti, samo malo treniranje vlastitog jezika, kao najvitalnijeg organa za zamajavanje sebe i drugih. I usput vrijeđanje žrtava,i omalovažavanje ljudskih života općenito.
Pa, pomislite samo kakvu vrstu mentalnog sklopa može imati neko, makar to bio neko 'velik' poput Milorada Dodika', da nekoj tamo majci koja je u Tuzli izgubila sina od svega nekoliko godina, poruči kako je umjesto leša njenog djeteta podmetnu nečiji drugi komad tijela ili da je možda njen muž sa nekog položaja sa kojeg je branio grad, možda ispalio tu granatu pa poubijao vlastite sugrađane i dijete? Kakva je to dijagnoza i kakvo je to mjesto u kojem se uz klimanje i podrigivanje odobrava takva 'istina' i zbog bogzna kakvih jeftinih interesa podmeće kao nešto vjerodostojno i opravdano?
Još gnusnije i, slobodno možemo reći, odvratnije djeluje sve to ako se stavi u kontekst predizborne kampanje koja je u našoj zemlji malo poranila pa su političari krenuli da zbijaju nacionalne redove i štite ugrožene od onih tamo, da, baš onih, koji žele da nas nema. Samo što ova bolest koja sada ne preza ni od čega, prelazi granice prihvatljivog i postaje zloćudna, zahvata tijelo potpuno i očito se ne da baš tako lako iz njega istjerati.
Ovaj veliki vođa, očito je, pogubio je sve veze sa stvarnošću, slava mu je udarila u glavu i možda jadnik predosjeća svoj kraj koji bi za mnoge mogao biti alarm za buđenje i početak vjerovanja svojim očima i ušima. Možda zbog toga on baulja naokolo i ne zna više ni šta je istina i šta ne, ili jednostavno svu prljavštinu svoje vladavine koristi da na gebelsovski način zaradi još koji glas za svoju stranku za narednu godinu.
Šta reći, nego – sretni vam demokratski izbori i izvinite se sami sebi ako ste pucali i sami sebe ranjavali, na tuzlanskoj i inim kapijama.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
