Danas je godišnjica Povelje Kulina bana: Ovo su tri najveća mita o ovom dokumentu
Povelja Kulina bana je nesumnjivo važan dokument i važan segment povijesti naše države. Važan je zbog historijskog kontinuiteta, kao jedan od najstarijih poznatih južnoslavenskih dokumenata te zbog samog sadržaja.
U 12. stoljeću je postojao vladar Bosne koji je imao takvu kontrolu da je mogao garantirati slobodu trgovine susjedima. Imao je kancelariju i pisara, što govori o prisutnosti pismenosti, ali isto tako povelja govori o poduzetničkom duhu i važnosti razvoja diplomatskih odnosa.
Međutim ovaj dokument je poslužio i posljednjih godina služi kao osnova na koju je izgrađeno nekoliko mitova s naročitim naglaskom na zloupotrebu u dnevnopolitičke svrhe.
Prvi mit koji ćete čuti ili pročitati danas je da je Povelja Kulina bana "rodni list BiH". To je možda najuvriježeniji mit nastao na površnim i romantičarskim talasima te potrebom da se na silu izgradi patriotska priča o jednom datumu.
Drugi mit: Danas ćete vidjeti i kako se naglašava da je Povelja Kulina bana dokaz koliko je Bosna bila snažna i razvijena. Naravno i to je još jedan mit i romantičarski pristup koji nema nikakvo utemeljenje. Država Kulina bana prema dostupnim, izuzetno oskudnom izvorima je bila određeni politički i ekonomski faktor.
Kulin je održavao odnose sa tada vjerovatno najvažnijim vanjskotrgovinskom partnerom - Dubrovnikom, imao je pismen dvor, odnosno bio je okružen ljudima koji su imali iskustvo dijaka, odnosno pisara. Međutim sve je to daleko od toga da se danas može tvrditi o razvoju i snazi srednjovjekovne Bosne iz doba Kulina bana.
Dakle govorimo o kraju 12. stoljeća, i srednjovjekovna Bosna je nakon Kulina prošla kroz izuzetno buran period vojnih, vjerskih i političkih pritisaka. Srednjovjekovna Bosna će tek u 14. stoljeću doseći veliki ekonomski, geografski i svaki drugi razvoj. Kulminaciju je doživjela u vrijeme Tvrtka I Kotromanića kada je proglašena i kraljevinom.
Drugim riječima doba bana Kulina je moguće bila osnova za razvoj, ali daleko od toga da se u nedostatku izvorne građe taj period može smatrati vrhuncem bosanske države.
I treći mit koji je najviše motiviran dnevnopolitičkim faktorom je pozivanja na vraćanje originala povelje u BiH.
Prije svega historičari smatraju da original povelje ne postoji već postoje tri prepisa nastala u srednjem vijeku. Dva se čuvaju u arhivu u Dubrovniku, a treći u Sankt Peterburgu u Rusiji, za kojeg se pretpostavlja da je ukraden iz Dubrovnika u 19. stoljeću.
Bosna ni na jedan od tih primjeraka nema pravo posjedovanja i sve izjave političara kako će raditi na tome da Bosna dobije svoj primjerak su jeftina populistička priča. Jedino na čemu može raditi politika je eventualno posuđivanje povelje i njeno izlaganje.
Odnos prema nauci
Međutim, u tome se ogleda svo licemjerstvo odnosa prema nauci i historiji generalno. Srednjovjekovna prošlost ove države se koristi kada to treba politici, a u praksi politika nije uradila ništa kako bi se taj dio prošlosti Bosne najbolje sačuvao u naučnom i stručnom smislu.
Umjesto pokazivanja političkih mišića jednom godišnje kada se obilježava datum nastanka povelje, efektnije bi bilo da svi kojima je stalo do historije ove države ulože jednako toliko energije u finansiranje u nauku, u mlade stručnjake koji će otići u arhive, usavršiti iščitavati ovu i druge važne povelje, u osnivanje nekog instituta za mediavelistiku koji je godinama obecavan Itd.
Kada na taj način uložite u nauku nebitno je gdje je povelja Kulina bana. Ona će živjeti tu. Sve drugo je jeftini populizam.
