{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Čekajući "ćiru"

S
28.8.2010. u 14:38
0
21
Čekajući "ćiru"
0
Čekajući "ćiru"
Foto: Visegrad24.info
U Višegradu je od 1945. godine pa sve do ukidanja uskotračne pruge 1978. godine bilo zaposleno 850 željezničara ne računajući one koji su radili u sekciji Užice koja se teritorijalno protezala do Bosanske Jagodine.
"Ovaj grad na Drini je imao i najveću ranžirnu željezničku stanicu, odmah poslije one u Sarajevu, kroz koju je dnevno prolazilo i do 30 putničkih ili teretnih vozova", priča penzionisani željezničar, mašinovođa Radovan Pecikoza.

Pocekoza, građanima i novinarima koji čekaju da, nakon 32 godine, iz Mokre Gore na željezničku stanicu Višegrad stigne "ćirina" kompozicija puna putnika i gostiju, pokazuje fotografiju na kojoj se na kolosjecima vidi šest lokomotiva parnjača.

"Više od 40 godina sam radio kao mašinovođa. Nagledao sam se svega. U vozu se slavilo, svadbovalo, rađala se dejca ili i umirali putnici. 'Ćira' je bio sirotinjska majka jer nikad nikog nije ostavio na stanici, a ni vozne karte nisu bile skupe", prisjeća se stari željezničar.

Dok prstima prebira po fotografijama na kojima su lokomotive parnjače pri prolasku kroz tunele, preko mostova ili dok "drijemaju" na sporednim kolosjecima Radovan gotovo u bradu govori o tome "da je željeznica bila druga armija u SFRJ".

"Kod nas nije bilo trte-vrte. Dođeš iz noćne smjene u tri po ponoći a u sedam si po rasporedu na poslu. Disciplina je bila začuđujuća za sadašnje prilike. Trojica željezničara su ukrala iz voza po dva peraća sapuna i za to odležali u zatvoru u Butmiru dva mjeseca", govori Pecikoza.

Sjeća se Radovan i "željezničke UDBE", koja je islijeđivala "grješne" željezničare.

"Vozim 'zaprežni voz' iz Šargan-Vitasa za Višegrad. Na skretnici u Kremnima iskoči 'mašina' iz šina. Stigoše željeznički udbaši, dreka na mene, psovke, a ništa nisam kriv. Nadzornik Novo Mulina, otac pjevača Slobe, ustanovi da je kriv skretničar. Koliko je, jadan, odrapio u 'ćuzi' ne znam", priča željezničar.

Radovan se prisjeća "teškog" voza petkom popodne sa Alipašina Polja i Bistrika prepunog đaka, studenata i radnika, često i pijanih. Sjeća se, kako su obično kod Međeđe, putnici prekidali vakum u vagonu, pa kad voz iznenada stane, iskakali iz njega i bježali kući.

Sjeća se čuvenih mašinovođa Neđa Moljevića, Pante Mrševića, Branka Elete, Alije Mujezinovića, Slobodana Glibetića pa onda Vića Mijadževića, Milisava Andrića, Slobe Pecikoze...

"Ćira" će danas svirati od Vardišta preko Dobruna do Višegrada na radost svih onih koji ga 32 godine očekuju. Sviraće i "nažalost" svih pomrlih mašinoviđa, ložača, konduktera, otpravnika, čuvara pruge, kočničara, pružnih radnika...", sa sjetom u očima govori stari mašinovođa.

Radovan Pecikoza se zarekao da će danas, kad lokomotiva parnjača stigne u Višegrad, poljubiti njena garava vrata i šapnuti joj da je, njen mašinovođa, Rade Radovanović sa Megdana nije dočekao. Umro je, čekajući "ćiru" prije dvadeset dana.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: