Bivši holandski vojnik seli u Srebrenicu

“Prije nego što smo odlučili da dođemo ovdje, bili smo u Južnoj Africi u prirodi, u planinama, u šumi, ambijentu bez stresa, a kada smo bili ovdje u julu 2008. na Maršu mira, ponovo sam vidio šume na planinama oko Srebrenice kojih 1992. godine u ratu nije bilo.

Razgovarali smo međusobno i počeli se pitati zašto ići u Južnu Afriku, kada ovdje ima dosta da se uradi i da se pomogne. A i ja ovdje imam istoriju i ličnu priču i mislim da je bolje da dođemo ovdje da radimo nego u Africi. To je motivacija".

Kako su reagirali ljudi u Holandiji kada su čuli za vašu odluku?

"Svi te čudno gledaju kada kažeš da dolaziš u Srebrenicu, ali Holanđani koju su bili već ovdje, razumiju. Ovdje se sada možeš odmoriti, lijepo je, nema stresa i možemo uraditi puno stvari za ljude ovdje. Istina je da većina ljudi ne razumije zašto bi neko došao ovdje, ali većina ljudi ni ne zna situaciju".

Kakva je bila vaša reakcija na Robovu odluku da se vrati u Srebrenicu, pitali smo Renatu, Robovu suprugu.

"Oboje smo odlučili da dođemo ovdje da živimo, nije to bila samo Robova odluka. Prije nego smo se konsultirali, oboje smo već odlučili da dođemo i živimo ovdje, i pomognemo ljudima koji ovdje žive, umjesto da idemo u Afriku. Većina ljudi koje sam srela ovdje su fini i ljubazni, prijateljski raspoloženi i mislim da ćemo moći ovdje živjeti, raditi...“.

Hoće li Vam nedostajati život u Holandiji, raskoš Holandije koji ste tamo imali, pitanje je za stariju Robovu kćerku Sharile.

“Milsim da će mi više nedostajati moji prijatelji, nego neki luksuz, jer mislim da se i ovdje može luksuzno živjeti, ako pronađeš pravi put, svoj put. Ne mora biti luksuz, bitno je samo da je to tvoj život.

Rob sa suprugom u Srebrenici planira pokrenuti biznis.

“Planiram početi biznis vezan za turizam. Problem je što sada ovdje trenutno nema novca i plan je nekako donijeti novac sa strane. Kada je turizam u pitanju, ljudi dolaze s novcem, jedu u restoranima, kupuju u prodavnicama i zato je turizam bitan jer donosi novac spolja u lokalnu sredinu. Nakon ovoga, planiram otvoriti neku kompaniju ovdje gdje će raditi ljudi iz Srebrenice i to će biti njihov biznis, ja ću biti tu samo da pomognem. Bitno je da to bude jednostavan biznis, da svi vide da može uspjeti.

Naravno ne treba zaboraviti šta se desilo ovdje. Mi smo pokušali da pomognemo ljudima, ali malom broju ljudi, jer nismo bili u mogućnosti da pomognemo svima kad se to desilo. Nakon dvije-tri sedmice otišli smo u Zagreb, a kasnije u Holandiju, a oko mjesec i po dana kasnije čuli smo šta se desilo ovdje s svim ovim ljudima. Znate da kada je rat nije sve OK, nisu normalna vremena. Mislili smo da su se svi ljudi spasili, da su svi otišli, da su svi dobro, a onda smo čuli šta se desilo i prvo što smo pomislili je da je to nemoguće. Bili smo tamo, nismo ništa čudno vidjeli, a onda smo čuli i pomislili da je nemoguće da se to desilo".

Rob će, kako kaže, pokušati ovdje da se iskupi za ono što se desilo jula 1995. godine. Ujedno, našao je ovdje mir i riješio se svih noćnih mora koje je godinama imao po povratku u Holandiju.