U završnoj raspravi izlagači su odgovorili na nekoliko pitanja, pri čemu je posebno zanimanje izazvalo pitanje o sukobu Staljina i Tita 1948. godine, odnosno „tko je kome rekao ne“. Za jugoslavensku tezu da se Tito 1948. suprotstavio Staljinovim nasrtajima ne može se naći temelja ni u ruskim, ni u novijim svjetskim istraživanjima,. Također, zanimljivim se pitanjem pokazala današnja historiografska i politička ocjena deportacija provođenih u Sovjetskom Savezu. .LINK http://www.historiografija.h r/prikazi.php?id=205449

joj kad balavci odluce komentirati svaki j*e*b*e*n*i clanak!!!!!!1

Sugerirao je da u Markovića „ne treba imati povjerenja“ jer je „očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo“. Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je, boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najškolovanijih jugoslavenskih komunista kada je krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio „vođa desne frakcije“ i s neskrivenim prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio „nikakve razgovore“. Istog dana kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. u. bijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je uhićen zbog komunističke aktivnosti ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog sekretara CK KPJ.

Simo Miljuš, pak, bio je visokopozicionirani „organizacijski sekretar“ KPJ. U SSSR je emigrirao godine 1933. gdje je dobio ime „Ilja Georgievič Kuburić“. Uhićen je 19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939. godine proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš, strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih sekretara politbiroa CK KPJ. Doktorat matematike je Marković stekao 1913. godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj jugoslavenskoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda,

OBJAŠENJENJE: godine 1925. je osnivač Crvene armije, Lav Trocki, smijenjen s položaja „ratnog komesara“ jer je njegova tez o „permanentnoj revoluciji“ došla u oporbu u odnosu prema Staljinovoj tezi o „Socijalizmu u jednoj zemlji“; Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Trockog, a za Staljina se negativno izjasnio; dvije godine nakon toga je Staljinov režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije, s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna služba ga je 1940. ubila u Mexicu; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za frakcionaštvo ili za „trockizam“. Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Josip Broz javio Kominterni da ga je proglasio velikim grešnikom i izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao dok je Josip Broz u vrijeme osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu.

u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana trojica osnivača KPJ kada su pripadnici NKVD do smrti ustrijeljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu Markovića. Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srbijanske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno najuže „rukovodstvo“, a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne. U Kraljvini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije ali je pobjegao iz kaznionice i potražio spas u „prvoj zemlji socijalizma“ - u Sovjetskom Savezu (SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za „frakcionaštvo“. Takva optužba je bila jedna od najtežih optužbi u komunističkom svijetu.

.- Ne može se ovako živjeti - rekao je „Valter“ jednoga srpanjskog dana u Parizu 1938. svome drugu Kopiniču. Žaleći mu se da još nije dobio vizu za SSSR, Josip Broz je molio Kopiniča: „Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš da ideš u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu.“ Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, „sa 200.000 franaka u džepu“ otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: „Ja bih želio da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.“ Mjesec dana nakon „Valterove“ odluke da svoje drugove „s veseljem“ potjera iz KPJ i anatemizira kao izdajnike komunizma,

. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz «Fridrih Valter» napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom «Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije» Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove iz svoga izvješća isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.) Ponovni dolazak u Moskvu 1938. je Brozu omogućio sovjetski obavještajac i jugoslavenski komunist Josip Kopinič. Josip Broz, kad bi bio u škripcu, znao je cmizdrit i moliti.

Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu. Kako bi prikrio sramotno prokazivanje svojih drugova, Josip Broz - Tito je krivotvorio svoju biografiju, navodeći krivi datum svoga imenovanja za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, a prilikom dolaska u Pariz laže svoje jugoslavenske drugove da ga je Kominterna imenovala generalnim sekretarom iako je tada bio kooptiran tek kao član politbiroa, a ne kao generalni sekretar jugoslavenske komunističke partije, dakle, lažno se predstavljao! Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju.

beskrupuloznim prema civilma i ratnim zarobljenicima, Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ.

slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ u protunarodnom tako zvanom „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“, iako se u praksi pokazao istim kao fašistički pokret –

njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. (Izvor: Crna knjiga komunizma, poglavlje „Internacionalne brigade“, str. 383.) Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima,

Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom r. atu; Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je u. bijao r. atne z. arobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 r. atnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, z. atvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao s. trijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila s. mrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 z. arobljenika, s. trijeljano je u znak o. dmazde drugih 50; m. učenja su u tim z. atvorima bila na dnevnom redu;

Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji.

Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano).