{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Apsurdno gostoprimstvo

S
14.5.2009. u 12:00
0
22
Apsurdno gostoprimstvo
0
Apsurdno gostoprimstvo
Svi koji se danas hvale gostoprimstvom Glavašu ili mu daju državljanstvo, neka se pokušaju zamisliti u situaciji u kojoj bi on odlučivao o njihovim životima.
Biće, stvarno, da je teže preći s jedne strane Titove ulice na drugu, tamo kod Kafane Park, nego prebjeći iz Hrvatske u BiH, i obratno brale, kaže narodna pjesma, ako ste pod optužnicom, ili ste osuđeni. Najnoviji model ove vrste prebjega je Branimir Glavaš, saborski zastupnik iz Osijeka, gospodar života i smrti u srcu Slavonije. Bosanci imaju, a nemaju državu, a Hrvati i Srbi imaju svoje matične "domovine", a kad kakvom zločincu zatreba utočište - tu je i rezervna domovina BiH, sa sve svojom pravnom državom, jatacima i medijskom pompom.

O tome svjedoče kako fotografije reporterskih ekipa s Glavašom (kao da se slikaju s Gocom Tržan ili Georgeom Michaelom), a i Glavaševe izjave tipa "Neka mi se sudi u BiH" ili "Došao sam u svoju drugu domovinu!" Ma, nemoj? Sad kad iznad glave visi deset godina zatvora kad je frakcija HDZ-a koju je osnovao, a kasnije preimenovao u Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (suštinski paracivilna organizacija uz pomoć koje je Glavaš vladao sve ratne i poslijeratne godine), sad kad su propali svi savezi i sve akcije, pronašla se rezervna domovina. I to u Ljubuškom, gdje majstor uredno izlazi po restoranima, slika se za novine i poručuje da ga je Sanaderova Hrvatska izdala, te da se radi o frakcijskom obračunu unutar HDZ-a.

Od predgrađa do predgrađa

Glavaš je možda i najekletantniji primjer čišćenja različitog taloga koji se nakupio oko Tuđmana u "patriotskim" godinama stvaranja hrvatske države. Još uvijek, u svakom segmentu društva, naći ćete ponekog takvog. Radi se o hladnokrvnim, opasnim tipovima čije su prošlosti nerijetko kohabitirale između kriminala i policije, tog balkanskog neraskidivog zagrljaja. Glavaš, sin emigranta vrlo je rano upoznao svijet kriminala, još krajem sedamdesetih, iz Njemačke je stigao zbog problema s kriminalom, a mediji ga danas opisuju kao marginalca iz predgrađa, do 1991. godine.

Glavaš zbog svoje prošlosti nikada nije mogao biti čovjek od vrhunskog povjerenja Tuđmanovog okruženja, jer su te operacije vodili "savezni" formati poput Josipa Manolića, Slavka Degoricije i Josipa Boljkovca. Sve dok nije bio preblizu Zagrebu i Banskim dvorima, puštalo ga se da bude lokalni šerif koji je progonio novinare, izbacivao cijele redakcije, a onda naređivao zlostavljanja i likvidacije. Niko ko zna situaciju u Hercegovini ne može reći da je čudo da se Glavaš u Hercegovini krije kod Željka Šiljega, generala HVO-a koji u svojoj biografiji, osim što je radio u kabinetu Ante Jelavića, te to da je blizak nekadašnjim Tuđmanovim obavještajnim savjetnicima Iviću Pašaliću i Markici Rebiću, ima i "bizaran" podatak da je vjenčani kum Ratka Mladića, s kojim je skupa službovao u Kninu. Oni su, nesumnjivo, morali biti komunistički talibani, ali kad je došlo vrijeme buđenja naroda, nije bilo nedoumica. Isti onaj zagrljaj kriminala i uniforme koji je zaljuljao Glavaša u osamdesetima, danas se vraća, samo su uniforme u drugim bojama, a kriminal je državotvoran.

No, ne postoje zakonske prepreke da dobije naše dokumente. "Uredno" podnesen zahtjev, i eto novog građanina. Sve dok se Glavaš, i desetine osuđenih, optuženih ili osumnjičenih, šetaju po BiH, ovo neće biti država za život, baš kao što nije bila ni Slavonija kojojm je komandovao deceniju i po.

Kabriolet patriotizam

Tome neka posvjedoči i ova priča: prije desetak godina jedan je prijatelj kupio kuću u Istri. To je tada bila regija za koju se pretpostavljalo da će biti atraktivna i on je za danas nezamislivo male pare kupio staru hižu, koju je potom popravio i dobio nešto zaista veličanstveno. Prvi komšija i najbolji prijatelj bio mu je Slavonac, i kako je noć odmicala, a vino činilo svoje – a mi opet ko čemu nego o svom jadu i Bosni i Hercegovini - čovjek je otkrivao detalje svoje priče. Radio je u jednoj trgovinskoj organizaciji u Osijeku i negdje krajem osamdesetih, "kad sam vidio kuda ide socijalistička ekonomija", pokrenuo vlastitu firmu. Išlo mu je sjajno i vrlo brzo je stekao tridesetak zaposlenih i sasvim solidnu reputaciju u svijetu u kojem je već poslovao. I kad je kupio kuću i namakao za solidan život odlučio je ispuniti i dječački san.

"Kupio sam kabriolet s kožnim sjedištima, jer sam ga sanjao kao mali, a nisam ga mogao imati". Ali stizala je jesen devedesetprve i kiše i magle koje su odnosile ljudske živote. "Rat je osjetio u zraku, čekalo se da se Slavonija zapali. Mislim se: eto, taman kad sam sredio život ode sve ponovo u vražju mater. I navratim ja u prostorije bivše firme koje su odmah nasuprot zgrade Općine u Osijeku, kad vidim kako neko u uniformi dovozi moj kabriolet pred Općinu. Pogledam bolje, kad Glavaš, glavom i bradom izlazi i ostavlja otključan auto. Zaledio sam se, ali valjalo je brzo misliti: kopiju ključa sam imao u džepu, došao sam do auta, sjeo u njega i dovezao se kući. U autu je ostala i njegova torba u kojoj su stajali spiskovi za likvidaciju i na njima uredno zavedeno i moje ime. Moj je 'grijeh' bio to što mi je žena Srpkinja, a kad sam stigao kući našao sam je uplakanu. Rekla je da je tu bio sa svojim ljudima, izuzeo auto i rekao da će se osobno obračunati s onima koji se bogate dok treba braniti Hrvatsku. Istu noć sam s nešto para i njih troje, ostavivši sve što smo stekli, pobjegao prema Zagrebu, i tamo poslije par tjedana potucanja, donio odluku da odemo u Istru. Tamo se ne smijem vratiti sve dok je Glavaša. A Bosna i Slavonija, to ti je jedan svijet, to znaš."

Završio je svoju priču, neko smo vrijeme šutjeli, a onda je valjalo sa svojim savjestima otići na počinak. I zato, svi oni koji s danas hvale gostoprimstvom Glavašu i koji će mu dati državljanstvo, pa i sav taj slijepi puk koji se busa u prsa da su Glavašu u Hercegovini sva vrata otvorena, neka malo razmisle šta bi bilo s njima, da su u vrijeme kad su svi "naši Glavaši" odlučivali, imali ženu Srpkinju, kabriolet ili bilo šta što bi se dopalo nekadašnjem marginalcu iz predgrađa.

Ali, biće da je ovo samo početak jednog velikog čišćenja: više se, naprosto, ne može živjeti talački, niti se mogu zaustaviti procesi koji će tipove koji su ubijali u jesenjim maglama i kišnim noćima staviti tamo gdje pripadaju. Gdje su, uostalom, trebali i biti kad je sve počelo.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: