{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Analiza: Tri hiljade dana pritvora

S
28.12.2007. u 10:19
0
0
Analiza: Tri hiljade dana pritvora
0
Analiza: Tri hiljade dana pritvora
Sud BiH je tokom 2007. godine odredio pritvor za 29 osumnjičenih za ratne zločine, od kojih su neki postali optuženi, a neki su pušteni zbog prestanka osnovanosti sumnje.
U toku 2007. godine Sud Bosne i Hercegovine izrekao je mjeru pritvora za 29 osumnjičenih za ratne zločine počinjene na prostoru BiH od 1992. do 1995. godine, kada je potpisivanjem Mirovnog sporazuma okončan rat. Prema utvrđenoj proceduri, svi osumnjičeni su nakon hapšenja predavani nadležnom tužiocu na ispitivanje, nakon kojeg se odlučivalo da li postoji potreba za određivanjem pritvora. Na zahtjev Tužilaštva, pritvor određuje Sud BiH.

U toku godine naredbom Suda izrečen je ukupno 3.761 dan pritvora za osumnjičene. Nedugo nakon hapšenja i određivanja pritvora, neki osumnjičeni su puštani na slobodu, a Sud im je određivao mjere zabrane, kao što su zabrana napuštanja mjesta boravišta, redovita javljanja u policijsku stanicu, zabrana kontaktiranja sa potencijalnim svjedocima... Drugi su pak odmah odvođeni u pritvor, gdje su proveli i nekoliko mjeseci do dizanja optužnice ili konačne odluke. U prosjeku, u 2007. godini osumnjičeni su na tu odluku čekali oko četiri mjeseca. Prema važećem Zakonu o krivičnom postupku, pritvor osumnjičenima može trajati najviše devet mjeseci od dana hapšenja. Nakon isteka tog roka, ukoliko nije podignuta optužnica, osumnjičeni biva oslobođen.

Sud BiH procesuira ratne zločine od 2005. godine. Svakodnevna praksa donosi i niz promjena u radu, koje se odnose i na mjere određivanja pritvora. Za razliku od prošlih godina, Državno tužilaštvo u 2007. u nekoliko slučajeva nije zatražilo hapšenje osumnjičenih, nego određivanje mjera zabrane. Ovakve poteze tužioci su opravdavali spremnošću osumnjičenog da se redovno odaziva na pozive tokom istrage. Primjeri za to su Radenko Stanić, Goran Garić, Đorđe Ilić, Dragiša Tešić i Rajko Lošić, svi osumnjičeni za zločin protiv čovječnosti.

Tužilaštvo je zaključilo da za njih mjera pritvora nije neophodna “jer se redovno odazivaju na pozive”. Ipak, zbog zabrinutosti da bi mogli pobjeći u Srbiju i izbjeći krivično gonjenje, Tužilaštvo je zatražilo određivanje mjera zabrane napuštanja mjesta boravišta i redovno javljanje nadležnim organima, kao i zabranu sastajanja. Osumnjičenima se stavlja na teret protuzakonito zatvaranje i zlostavljanje civila Bošnjaka na području općine Vlasenica, u periodu od maja 1992. do neutvrđenog datuma 1996. godine.

Zabilježeno je i da su dvojica osumnjičenih, Admir Kalem i Ahmed Sadiković, nakon više od dva mjeseca zadržavanja u pritvoru pušteni “zbog prestanka osnovanosti sumnje”. Kalemu i Sadikoviću pritvor je odredio Okružni sud Istočno Sarajevo, ali su zbog “osjetljivosti” predmeta prebačeni u Tužilaštvo BiH. Tokom ove godine u pritvoru su najviše proveli Enes Handžić, Senad Dautović, Nisvet Gasal i Musajb Kukavica, koji su u decembru, odnosno septembru optuženi za zločine nad civilima Hrvatima počinjene na području Bugojna. Handžić i Dautović su uhapšeni polovinom aprila, a Gasal i Kukavica 22. marta.

Osobe koje Državno tužilaštvo sumnjiči za ratne zločine nalaze se u pritvorima širom BiH: u Foči, Doboju, Banjoj Luci, Mostaru, Istočnom Sarajevu. Osnovni razlog su ograničenost kapaciteta Pritvorske jedinice Suda BiH, koja ima 21 ćeliju, i nepostojanje državnog zatvora. Prošle godine položen je kamen temeljac za zatvor, ali izgradnja neće biti završena u narednih nekoliko godina. Podizanje optužnice, za sada, u pritvoru čekaju osumnjičeni za zločine na području Velike Kladuše (Suljo Karajić), Kotor-Varoši (Mirko Škrobić), Foče (Momir Savić), Ključa (Vinko Kondić), Hadžića (Rade Veselinović, Azemin Sadiković, Admir Kalem i Ahmed Sadiković), Tuzle (Novak Đukić), Nevesinja (Krsto Savić i Mile Mučibabić), te Doboja (Predrag Kujundžić).

Protiv 17 osoba koje su uhapšene Sud BiH je potvrdio optužnicu u toku godine i to za ratne zločine počinjene u Bugojnu (Musajb Kukavica, Nisvet Gasal, Enes Handžić i Senad Dautović), u Jajcu (Mirko [Špiro] Pekez, Mirko [Mile] Pekez i Milorad Savić), Kalinoviku (Ratko Bundalo, Đorđislav Aškraba i Neđo Zeljaja), u Bratuncu, naselje Borkovac (Mirko Todorović i Miloš Radić), Foči (Rajko i Ranko Vuković), Vogošći (Mladen Milanović), Sanskom Mostu (Suad Kapić) i Ključu (Idhan Sipić).

Najčešći razlozi koje je Tužilaštvo navodilo zahtijevajući pritvor bili su mogućnost osumnjičenog da pobjegne iz zemlje, da utiče na svjedoke ili saučesnike, te zaprijećena kazna zatvora za krivično djelo za koje se sumnjiči. Najčešće se kao zemlje mogućeg bijega navode Srbija i Hrvatska. Nerijetko građani BiH posjeduju dvojna državljanstva jedne od ovih dviju država, koje, prema ustavima, ne mogu izričuti svoje građane drugim zemljama. Prema postojećem zakonu, osim mjere pritvora, koja se koristi kao “krajnja” mjera, sud može odrediti, ako to predloži tužilaštvo, i “zaštitne mjere” kao što su zabrana napuštanja mjesta boravišta, zabrana uspostavljanja ili održavanja bilo kakvih kontakata sa potencijalnim svjedocima, ili zatražiti da se položi jamstvo.

Jamstvo za izlazak iz pritvora, koje je prihvatio Sud BiH, uložio je Krešo Lučić, optuženi za ratni zločin u Kreševu. Njegova Odbrana je predala putne isprave, te podnijela dokaze o stavljanju pod hipoteku nekretnina u vrijednosti od 200.000 maraka. Lučić je polovinom septembra osuđen nepravosnažnom presudom na šest godina zatvora, ali je i dalje na slobodi, s tim da se uz položeno jamstvo treba svaki dan javljati u policijsku stanicu. Zaštitne mjere Sud je odredio osumnjičenima Sretenu Lazareviću, Draganu Stanojeviću, Miletu Markoviću i Slobodanu Ostojiću, a nešto kasnije te mjere su im ukinute. Lazarević i ostali se terete da su, kao “pripadnici rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti Zvornik i vojske tadašnje Srpske Republike BiH”, od maja 1992. do marta 1993. godine zlostavljali Bošnjake koji su bili zatvoreni u zgradi Suda za prekršaje i fabrici “Novi Izvor” u Zvorniku.

Da nije potrebno izdati nalog za hapšenje, Tužilaštvo je utvrdilo i za Ferida Hodžića i Veiza Bjelića, koji su osumnjičeni za zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjen na području općine Vlasenica. Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Hodžića i Bjelića 23. novembra, ali još uvijek je Sud nije potvrdio. Obojicu Tužilaštvo tereti za zarobljavanje, mučenje civila i ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti u zatvoru “Štala” u Vlasenici 1992. godine, u vrijeme oružanog sukoba između tadašnje Teritorijalne odbrane (TO) Republike BiH i tadašnje vojske Srpske Republike BiH.

Sud BiH svaki mjesec provjerava postojanje osnovanosti pritvora ili izrečenih mjera zabrane. Tokom jedne od tih kontrola optuženi Rajko Vuković, iako prethodno pušten iz pritvora uz određene mjere zabrane, ponovno je uhapšen. Razlog hapšenja, prema obavještenju iz Suda BiH, bilo je “postojanje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke i saizvršioce”. I optuženi Šefik Alić je u toku suđenja pušten da se brani sa slobode, nakon što je u pritvoru proveo 11 mjeseci. Rješenjem Suda BiH pušten je uz mjere zabrane, kao što su “zabrana prisustva društvenim okupljanjima na području općine Bužim i Bosanska Krupa” i “zabrana sastajanja sa svim svjedocima čija se imena spominju u optužnici”. Alić se tereti da je kao bivši pripadnik Armije BiH propustio da kazni ubistvo četiri srpska zarobljenika tokom akcije “Oluja”.

U ovoj godini je i Goran Damjanović bio pušten iz pritvora uz mjere zaštite kao što je obavezno predavanje pasoša, lične karte, vozačke dozvole i drugih ličnih isprava izdatih na njegovo ime. Rješenjem Suda BiH o puštanju iz pritvora, Damjanoviću je zabranjeno svako napuštanje Istočnog Sarajeva, te naloženo obavezno svakodnevno javljanje u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Goran Damjanović, zajedno sa svojim bratom Zoranom, osuđen je na 22 godine i šest mjeseci zatvora zbog premlaćivanja civila u naselju Bojnik u blizini Sarajeva tokom 1992. godine. Nakon izricanja presude, obojica su puštena na slobodu sve dok Apelaciono vijeće nije potvrdilo tu presudu i onda su osuđeni prebačeni na izdržavanje kazne.

Sa slobode se branio i Jadranko Palija, koji je, nakon izricanja nepravosnažne presude od 28 godina zatvora zbog zločina u Sanskom Mostu, uhapšen na izlasku iz sudnice te mu je određen pritvor do izricanja pravosnažne presude. Za razliku od njega, Marko Samardžija, optužen za ratni zločin u Ključu – nakon što je nepravosnažno osuđen na 28 godina zatvora i nakon poništenja te presude – početak obnovljenog suđenja čeka na slobodi. Samardžiji su izrečene mjere: dva puta sedmično javljanje u policijsku stanicu u Prijedoru i zabrana posjećivanja općine Ključ. Možda najduže vrijeme provedeno u pritvoru – prvo u Scheveningenu, a potom u Pritvorskoj jedinici u Sarajevu – bilježi Paško Ljubičić.

Odbrana Ljubičića, koji se u pritvoru nalazi ukupno šest godina, u nekoliko navrata je tražila da se njen branjenik pusti slobodu, a jednom prilikom je ponuđeno i jamstvo, odnosno hipoteka na imovinu, koja je procijenjena na 200.000 maraka, ali je Sudsko vijeće to odbilo. Ljubičić se tereti da je kao zapovjednik IV bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinio ratni zločin na području Srednje Bosne, koji se desio u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a.

Piše: Erna Mačkić, BIRN Justice Report

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: