{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Zanimljivosti modernih Olimpijskih igara

N
16.8.2004. u 08:09
0
0
Zanimljivosti modernih Olimpijskih igara
0
Zanimljivosti modernih Olimpijskih igara
Prve moderne Olimpijske igre održane su u Atini 1896., iako su zamalo, zbog financijskih problema, bile prebačene u Budimpeštu.
Grci su bili zapali u finansijske probleme i Budimpešta se ponudila preuzeti organizaciju, ali je novac ipak prikupljen nakon što je osnovan organizacijski odbor. Sudjelovalo je 200 muškaraca iz 14 država, a takmičili su se u 43 discipline. Pobjednici su dobili srebrnu medalju, potvrdu i vijenac maslinova lišća. Osvajači drugog mjesta dobili su brončane medalje i lovorov vijenac, a oni na trećem mjestu nisu dobili ništa.

Druge Olimpijske igre odigrale su se 1900. u Parizu, gdje su se natjecale i sportistkinje, ali samo njih 20. Grci su izazvali raspravu tvrdnjom da oni imaju pravo organizirati sve buduće olimpijade. Odlukom Olimpijskog odbora organizacija je povjerena Parizu gdje se održavala Svjetska izložba. Osim toga, u toku je bio i tursko-grčki rat. No, dok su Grci pažljivo pratili takmičenja, francuska javnost jedva da je obratila pažnju na Igre. Oni koji su odlučili pratiti takmičenja riskirali su ponekad i život, a mađarski bacač diska je u sva tri pokušaja disk bacio u publiku. Olimpijada je trajala od maja do oktobra.

Olimpijada u St. Louisu 1904. je kao i ona prethodna u Parizu bila u sjenci Svjetske izložbe. Trebala je biti održana u Chicagu, ali organizatori izložbe u St. Louisu prijetili su da će, ako odluka ne bude promijenjena, organizirati paralelno sportsko takmičenje. Interes javnosti je bio vrlo mali, a takmičenja su trajala četiri i pol mjeseca. Putni troškovi utjecali su na smanjenje broja takmičara i država sudionica.

Organizacija Igara dana je Rimu 1908., no novac koji bi bio uložen u organizaciju, domaćinima je bio potreban za saniranje posljedica erupcije Vezuva. Stoga je London preuzeo ulogu domaćina i u roku od 10 mjeseci sagradio novi stadion u četvrti White City. Takmičenja su održana u 21 sportu, među kojima je bilo i klizanje na ledu.

Na Igrama u Stockholmu 1912. broj sportova je smanjen na 14, a Amerikanac Jim Thorpe postao je zvijezda tih igara. Švedski kralj Gustav proglasio ga je najboljim sportistom svijeta. No Thorpova je slava prekinuta viješću da je u mladosti igrao kao profesionalni košarkaš. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) mu je oduzeo medalje, čime je Thorpe postao prvi sportist diskvalificiran zbog toga što nije amater. Godine 1982., odnosno 29 godina nakon njegove smrti, MOO je službeno pomilovao Thorpea.

Nakon prisilne pauze zbog Prvog svjetskog rata Igre su se vratile na scenu. Iako Njemačka, Austrija, Bugarska, Mađarska i Turska nisu bile pozvane zbog njihove uloge u ratu, na Igrama u Antwerpenu 1920. ipak je bio rekordno visok broj sportista i država. Ponovljena je gesta s prve Olimpijade, u zrak su pušteni golubovi kao simbol mira među narodima.

Igrama 1924. domaćin je trebao biti Amsterdam, ali su one održane u Parizu, zahvaljujući velikom utjecaju baruna de Coubertina. On se nadao da će te Igre biti puno bolje organizirane nego one održane 1900. Njemačka nije bila pozvana ni ove godine. Tenis je tada bio olimpijska disciplina posljednji put, prije povratka u Seoulu.

Nakon tri neuspješna pokušaja, Nizozemci su 1928. konačno postali domaćini Olimpijskih igara. Po prvi put u 16 godina na Olimpijadi je sudjelovala i ekipa Njemačke. U Amsterdamu je po prvi put upaljena olimpijska vatra, koja je gorjela tokom trajanja Igara. No, po prvi put u 20 godina na Igrama nije bilo osnivača, barona de Coubertina, koji je izostao zbog bolesti. Ženama je dopušteno da se takmiče u atletici, iako se de Coubertin tome protivio.

Godine 1932. svijet je bio pogođen dubokom gospodarskom krizom, ali je MOO subvencionirao sportiste, pruživši pomoć u troškovima prevoza i hrane, pa su Igre bile održane u Los Angelesu. Na njima su uvedene značajne tehničke inovacije, po prvi put je korišten foto finiš i automatsko mjerenje vremena. Dobitnici medalja su po prvi put stajali na podiju s tri različite visine.

MOO je bio zabrinut dolaskom nacista na vlast, ali je ipak 1936. Berlinu povjerena uloga domaćina Olimpijskih igara, nakon što su te iste godine u Njemačkoj uspješno organizirane Zimske olimpijske igre. Mnoge su države predlagale bojkot, ali je od većih imena izostala samo Španija, zbog tamošnjeg građanskog rata. Igre je otvorio Adolf Hitler, a neki su timovi tokom svečanosti otvaranja pozdravljali nacističkim pozdravom uzdignute ruke. Zvijezda je bio crni američki atletičar Jesse Owens koji se s četiri zlatne medalje narugao Hitlerovoj teoriji o superiornosti Arijevaca. Snažni njemački tim, koji je imao punu podršku vlade, osvojio je najviše medalja, 33.

London, koji je trebao organizirati Igre 1944., bio je 1948. domaćin prve poslijeratne Olimpijade. Sudjelovao je rekordan broj država, 59, ali Japan i Njemačka nisu bili pozvani, a Sovjetski Savez još nije bio član MOO-a. Zbog visokih troškova nije izgrađeno Olimpijsko selo, pa su sportaši bili smješteni u vojarnama i studentskim domovima. Poslijeratna oskudica i ograničene zalihe hrane dovele su do toga da su mnogi timovi donijeli svoju hranu.

Nakon pauze od 40 godina ruski sportisti vratili su se olimpijskim takmičenjima na Igrama u Helsinkiju 1952., ali sada pod zastavom Sovjetskog Saveza. Sovjeti i takmičari iz drugih zemalja Istočnog bloka odbili su se pridružiti kapitalističkim državama u Olimpijskom selu, te su bili smješteni u studentskim domovima. Olimpijada se pretvorila u borbu između komunizma i kapitalizma.

Na Igrama u Melbourneu 1956., zbog odluke Australije da zadrži pravilo o šestomjesečnoj karanteni za životinje, takmičenja u jahačkim disciplinama održana su u Stockholmu. To je za mnoge evropske i američke sportiste bio problem jer su se morali prilagoditi tamošnjoj klimi. Putni troškovi bili su razlog smanjenja broja sportista, a neke zemlje su u potpunosti odustale. Kina je odustala zbog sudjelovanja Tajvana, Egipat i Libanon zbog Sueske krize, a Lihtenštajn, Nizozemska, Španija i Švicarska svojim su bojkotom prosvjedovali zbog sovjetske invazije na Mađarsku. Politika je utjecala i na neke od takmičara. Vaterpolo susret između Mađarske i Sovjetskog Saveza prekinut je zbog nesportskog ponašanja nekih igrača.

Igre u Rimu 1960. bile su prve s televizijskim prenosima širom svijeta. Na svečanom otvaranju prisustvovalo je 100.000 gledalaca. U žestokom nadmetanju SAD-a i SSSR-a pobijedili su Sovjeti osvojivši 42 zlatne medalje.

Za Igre u Tokiju, prve u Aziji, bilo je utrošeno tri milijarde dolara u stadione i prometnu infrastrukturu. Južnoafrička republika nije dobila poziv, a nastup je bio zabranjen Indoneziji i Sjevernoj Koreji, dok je 14 država nastupilo po prvi put. U olimpijske sportove uključeni su odbojka i džudo.

Slijedeća, Olimpijada održana je 1968. u Meksiko Cityju čija nadmorska visina nije odgovarala dugoprugašima, ali su u drugim disciplinama rušeni rekordi. Dominirala je politika. Južnoafrička Republika nije sudjelovala na Igrama nakon prijetnje većine afričkih država da će bojkotirati Olimpijadu ako JAR bude pozvan.

Teroristički napad na izraelske sportiste na Igrama u Muenchenu 1972., u kojem je poginulo 11 sportista, 5 napadača i jedan policajac, šokirao je olimpijski pokret. Odmah nakon napada Igre su bile obustavljene, ali su takmičenja ipak nastavljena uz podršku izraelskih dužnosnika. Međunarodni olimpijski odbor zabranio je Rodeziji da se takmiči. U Muenchenu je već bilo 30 rodezijskih učesnika, ali im je bilo zabranjeno takmičenje zbog rasističke politike njihove zemlje. Streličarstvo je uvršteno među olimpijske sportove, a po prvi put su održana takmičenja i u rukometu.

Igre u Montrealu 1976. počele su prije nego što su svi građevinski poslovi bili završeni, a greške u planiranju i štrajkovi doveli su troškove izgradnje izvan kontrole. Mjere sigurnosti su bile jake, kao posljedica terorističkog napada u Muenchenu, ali su opet mnoge zemlje izostale. Ukupno 24 od 116 članica olimpijskog pokreta bojkotirale su Igre. 22 afričke zemlje odbile su sudjelovati na Olimpijadi zbog sudjelovanja Novog Zelanda, čiji je ragbi tim nastupio u Južnoafričkoj Republici.

Moskovska olimpijada je bila prva ikada održana u jednoj komunističkoj zemlji, ali je bila pokvarena bojkotom zbog sovjetske invazije na Afganistan. Odluka Japana, Zapadne Njemačke i Sjedinjenih Država da bojkotiraju Igre u Moskvi otvorila je pitanja o budućnosti Olimpijade. Iako je veliki broj rezultata mogao biti drugačiji, da su ove zemlje sudjelovale, takmičenja su ipak bila vrlo kvalitetna. U Moskvi je oboreno 36 svjetskih, 39 evropskih i 73 olimpijska rekorda.

Baš kao što su Amerikanci bojkotirali Olimpijadu u Moskvi, tako su Sovjeti odbili 1984. doći na Igre u Los Angeles. Iako su Sovjeti tvrdili da je odluka donesena zbog nezadovoljavajuće sigurnosti, vjerovalo se da je riječ o osveti. Komentirajući vrtoglave iznose za prava televizijskih prenosa, kritičari su tvrdili da su Igre postale previše komercijalne.

Politika je konačno pala u drugi plan jer su sve velike zemlje, osim Kube i Etiopije, sudjelovale na Igrama u Seoulu 1988. Natjecanja su ipak bila pod sjenom doping skandala, naročito udarni događaj – muška trka na 100 metara. U Seoulu se na Olimpijadu, nakon 64 godine, vratio tenis. U finalu ženskog turnira Steffi Graf je porazila Gabrielu Sabatini.

Olimpijada u Barceloni 1992., 23. po redu, bila je jedna od najupečatljivijih i bez bojkota. Južnoafrička Republika je dočekana dobrodošlicom u svom povratku na međunarodnu scenu, a Njemačka se ponovo takmičila kao jedna zemlja. Čak je i Afganistan sudjelovao u svečanosti otvaranja, iako nije imao takmičare na Olimpijadi. U Barceloni je rekordan broj država osvojio medalje, čak 64. Jordan, Magic Johnson i njihovi suigrači iz košarkaškog Dream Teama blistavom su igrom zasjenili sve protivnike.

Igre u Atlanti 1994. su bile zasjenjene eksplozijom bombe u parku Centennial. Poginule su dvije osobe, a ozlijeđeno ih je više od stotinu. Atlanta se pokazala kao dobro mjesto za održavanje Olimpijade, iako je bilo problema s prevozom i logistikom. Atena se također takmičila za domaćina Igara, kojima je obilježena stogodišnjica suvremenog olimpijskog pokreta, ali je prednost dana američkom gradu Atlanti. Olimpijsku vatru upalio je Muhamed Ali.

Olimpijadu u Sydneyju 2000. mnogi proglašavaju jednom od najboljih. Ljubimica domaćina Cathy Freeman bila je zvijezda spektakularne svečanosti otvaranja Igara koja je slavila olimpijske ideale i australsku kulturu. Ona je postala prva Aboridžinka koja osvojila zlatnu medalju.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: