Jedan od najzanimljivijih dana u Premiershipu je posljednji dan zimskog prijelaznog roka, čuveni Transfer Deadline Day koji je ove godine zatvoren 1. februara. Istog je dana Manchester City potvrdio dolazak Pepa Guardiole (45) na trenersko mjesto kluba i sve ostalo na Otoku postalo je nebitno.
Pometnju takvih razmjera napravila je i glasina nakon ovogodišnjeg finala FA Cupa u kojem je Manchester United nakon produžetaka rezultatom 2:1 protekle subote savladao Crystal Palace i osvojio prvu titulu u ovom takmičenju od 2004. godine. Tada je procurila informacija da Jose Mourinho (53) mijenja Louisa Van Gaala na klupi Uniteda i sve ostalo otišlo je u drugi plan.
"Jackpot"
U ligi koja je prva, druga, treća i deseta po ulaganjima u marketing, u bombastičnim najavama, u "pumpanju" događaja, dolazak takve dvije trenerske gromade je "jackpot". U vremenu kada su treneri sve češće prve zvijezde svojih timova, u vremenu kada zbog trenera u drugi plan može pasti okršaj Marca Reusa i Daniela Sturridgea, Waynea Rooneya i Edena Hazarda, pa ako hoćete i sudar Cristiana Ronalda i Lea Messija, Engleska će u svom Premiershipu imati Pepa Guardiolu i Josea Mourinha. I to obojicu u jednom gradu, na klupi Manchester Cityja i Manchester Uniteda. "Nek komšiji crkne krava".
"Davno je meni, na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, urednik The Suna, a Englezi su izmislili tabloide, rekao: 'Najveći razlog zbog kojeg mi gradimo i pumpamo nekoga je samo taj da ga možemo što više srušiti kada dođe vrijeme'", tako je opisao Slaven Bilić ideologiju engleskog sportskog novinarstva u razgovoru za Interiview 20 prošle godine. Možda niko to svjesno ne čini, ali velika je istina u takvom opisu, jer prodaja novina i klikovi lakše se gomilaju kada imate "municije" za hvalospjeve, ali i postavljanje na "stub srama". Pogotovo ako time ciljate nekoga ko je magnet za javnost.
Duže od pet dana na Sky Sportsu je trajao tekstualni prijenos "uživo" povodom dolaska Mourinha u Manchester United, ali je isto tako obezbijeđen poseban helikopter koji je snimao njegov odlazak iz Cobhama, trening centra Chelseaja, kada je u decembru Portugalac posljednji put napuštao klub Romana Abramoviča. Istim su se intenzitetom računali njegovi fenomenalni, ali i katastrofalni nizovi.
Suprotni, ali i jednako uspješni
Stavimo li, međutim, dodatne ukrase u stranu i posvetimo li se zaista samo suhoj statistici, ostvarenjima i rivalstvu Josea Mourinha i Pepa Guardiole, ponovo će biti jasno da se radi o historijskom trenutku za fudbal i Premiership.
Mourinho je u karijeri osvojio 22 trofeja. Bio je prvak Portugala, Engleske, Italije i Španije. Dva puta sa dva različita kluba osvajao je Ligu prvaka. Čovjek koji je slavu i znanje stekao "studirajući", a ne igrajući fudbal. Nekako tu i leži razlog zašto je pragmatičan i reaktivan, a ne rob ideologije i proaktivan. Zašto se radije prilagodi snažnom protivniku, dopusti mu glavnu riječ na terenu, a onda ga kazni sa realiziranjem "dvije od jedne i po" šanse koja mu se pruži.
Guardiola je u karijeri osvojio 21 trofej. Izdominirao je Španiju i Njemačku. U sedam sezona provedenih na klupama Barcelone i Bayern Minhena nikada nije propustio polufinale Lige prvaka, a dva puta ju je osvajao. Fudbal je učio na idejama pokojnog Johana Cruyffa u čuvenoj La Masiji, Barcinoj školi fudbala. Još kao igrač dolazio je Božidaru Maljkoviću u vrijeme dok je srbijanski stručnjak sa klupe vodio košarkaški tim Barcelone i pitao ga: "Osvajali ste Euroligu, kako se ponašati pred velike utakmice?" Nakon igračke karijere u kojoj je igrao na poziciji gdje obično morate mnogo razmišljati, a to je pozicija zadnjeg i centralnog veznog igrača, putovao je Južnom Amerikom i družio se sa trenerima koji preferiraju fudbal sa visokim presingom i posjedom lopte. To su crtice koje su sačinile čovjeka koji u svom timu zna imati igrača koji u jednom poluvremenu napravi više pasova od protivničnog tima. Čovjeka koji u utakmicu ulazi sa jednim jedinim planom, a to je da dominira terenom.
Do sada su vodili dvije velike utrke. Prva je ona kada je Mourinho sa Interom u polufinalu Lige prvaka 2010. godine nokautirao Guardiolinu Barcu, a druga utrka trajala je duže. To je period kada je Mourinho vodio Real Madrid, a Guardiola i dalje Barcelonu. U toj utrci bolji učinak imao je Guardiola. Istina, sastali su se i kao treneri Chelseaja i Bayerna u evropskom Super kupu 2013. godine, ali to im je obojici bio prvi zvanični meč na klupama i nije bio privlačan kao obično. Slavio je Guardiolin Bayern nakon penala.
Ko će pasti, a ko ostati na nogama?
No, izuzmemo li taj okršaj, ovo je njihova treća utrka i najveća do sada, jer obojicu čekaju timovi koji trebaju remont i to je najveća poslastica. Ako je neko smatrao da su Guardiola i Mourinho do sada uglavnom dolazili na "serviran" stol ili da ih je služila sreća, ovaj put takvih poštapalica neće biti. Obojica moraju i sastaviti i napraviti tim. I uz to preko puta imati trenerske magove - najprije se boriti međusobno, a onda sa Jurgenom Kloppom, Antoniom Conteom, Mauriciom Pochettinom, Arsenom Wengerom, Claudijom Ranijerijem, Slavenom Bilićem, Ronaldom Koemanom....
Stoga, imena poput Pepa Guardiole i Josea Mourinha, u svijetu engleskog fudbalskog miljea perfektan su povod za senzacionalne najave mečeva, slavljenje pobjednika i ukopavanje gubitnika. Medene riječi, ali i topovska đula su spremna, samo je pitanje u koga će biti "ispucano" ovo prvo, a u koga ovo drugo.
Sučić nakon kritika iz BiH: Izabrao sam Hrvatsku srcem, to je jedino ispravno
Hrvatski voditelj snimio parodiju na pobjednički nastup s Eurosonga, reagovao i sam Nemo
