{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ismir Jusko za Klix.ba: Spremni smo za osvajanje najvišeg vrha Južne Amerike

16.1.2015. u 22:15
214
18
Ismir Jusko za Klix.ba: Spremni smo za osvajanje najvišeg vrha Južne Amerike
214
Ismir Jusko Švabo, naš svestrani sportista i alpinista privodi kraju pripreme za novu ekspediciju. Za nekoliko dana krenut će u osvajanje Aconcague, najvišeg vrha Južne Amerike.
Partner u ovom veoma opasnom poduhvatu bit će mu Tomislav Cvitanušić, uspješni bh. maratonac i triatlonac. Popularni Švabo u opširnom intervjuu za Klix.ba govorio je o osvajanju vrha Himalaja prošle godine, izazovu koji ih očekuju u Argentini, finesama koji su izuzetno važni u ovim poduhvatima.

Nakon osvajanja vrha Himalaja pred sebe ste postavili novi izazov. Možete li nam objasniti o čemu se radi?

Nakon osvajanja vrha Island Peak, plan je bio da slijedeći vrh bude uvertira za planiranje odlaska na expediciju na neki od vrhova iznad 8000 metara. Iskusni alpinisti kao sto su Muhamed Gafić, Naim Logić, Zehrudin Isaković, Dragan Ećimović i Samir Mehić dali su mi preporuku da to bude najveći vrh Južne Amerike, odnosno najveći vrh van Himalaja. Radi se planini Aconcagua koja se nalazi u Argentini visine oko 7000 metara.

Aconcagua se uzima kao test za sve one koji mogu pokušati uspone na Himelajske i vrhove koji se nalaze u okviru planinskog masiva Karakorum. Sve su to izuzetno zahtjevni vrhovi visine iznad 8000 metara. Nakon preporuke ovih vrhunskih profesionalaca donesena je odluka da se krene sa pripremama za uspon na Aconcagu. Ovaj put idem sa svojim dugogodišnjim prijateljem i vrhunskim sportistom Tomislavom Cvitanušićem.

Kako ste se pripremali za taj izazov?

Odmah po donesenoj odluci da idemo na Aconcagu napravili smo plan priprema. Od izuzetno velike važnosti nam je bilo moje iskustvo sa Himalaja jer sam tačno znao šta treba da bude fokus naših priprema koje su se odvijale na našim planinama. Prenj, Visočica, Bjelašnica, Treskavica nude sjajne uslova za ovaj tip priprema kako u ljetnim tako i u zimskim uslovima. Od velike pomoći u toku priprema bila nam je škola Alpinizma iz Sarajeva na čelu sa Muhamedom Gafićem i Samirom Mehićem koji su nam se u potpunosti stavili na raspolaganje i njihova pomoć će da bude od strateškog značaja za nas. Mogu slobodno reći da smo kako psihofizički, tako i tehnički spremni za ovaj izuzetno zahtjevan izazov.

Da li vodite računa o svim finesama kako ne bi došlo do problema?

Od samog početka smo vodili računa o svim detaljima vezanim za ovu ekspediciju. Imamo listu svih stvari koje smo morali i koje ćemo morati uraditi tako da ništa nismo prepuštali slučaju. Glavni segment u cijeloj ovoj priči bili su sponzori bez kojih definitivno mi ne bi mogli otići na ovo putovanje. Ako mi dozvolite moram iskoristiti priliku i od srca se kako u svoje tako i u Tomino ime zahvaliti našim sponzorima. Kompanijama Himalaja Herbalsu, Secutitasu, King of Ringu, KM Tradu, Garminu, Hyundaiu, Općini Centar, Muscle Freaku i caffeu Metroplis. Bez razumijevanja i pomoći ovih kompanija mi ne bi mogli biti predstavnici BiH u ovom velikom projektu.

Sa kojim ste se sve izazovima susreli prilikom osvajanja Himalaja i kako ste se osjećali kada ste dotakli vrh?

Izazovi tokom ekspedicije na Himalaje bili su na svakodnevnom nivou do njenog završetka nakon 21 dana. Prvi izazov je bio dolazak na početnu tačku odakle kreće ekspedicija, a to je malo mjestašce koje se zove Lukle. U ovom mjestu koje se nalazi na nadmorskoj visini od oko 2870 metara najopasniji je aerodrom na svijetu.

Najmanja greška pilota ili bočni udari vjetra dovode do pada. Kada samo sletili na aerodrom vidio sam nekoliko ploča u spomen onima koji su poginuli dolazeći, a da ni koraka nisu napravili prema nekom od vrhova. Iz Lukla kreće naša avantura. Doslovno svakog dana smo gledali kako se helikopterima evakuišu oni koji su zbog visinske bolesti imali nagovještaj da imaju plućni ili moždani edem. Svi oni koji su imali ovakvih problema, a ignorisali su ih rizikovali su da bi to za njih bilo pogubno.

Jeste li Vi imali problema?

Moji prvi lakši problemi sa visinskom bolesti počeli su na visini od 4600 metara. Manifestovali su se u obliku nesanice, lakše glavobolje i totalnog gubitka apetita. Sreća, to je trajalo samo 24 sata. Nakon toga sam se adaptirao na visinu i moje tijelo je odlično reagovalo na svakodnevno povećanje visinske razlike. Iskreno, prije odlaska na ovu ekspediciju problem visinske bolesti mi je bio najveća briga.

Jedini način da vidite kako ćete reagovati na visinu jeste da odete na neku tačku koja je iznad 4000 metara. Tu se svako pojedinačno uvjeri da li može ići dalje ili je tu kraj njegove karijere kada su u pitanju izlasci na vrhove iznad 5000 metara. U toku ove ekspedicije dva člana jednog ruskog tima su umrla upravo zbog visinske bolesti. Našli su ih kako vise na užetu dan nakon sto su njihove kolege javile da oni ne odgovaraju na pozive. Dan uspona na vrh počeo je ustajanjem u 23 sata, spremanjem opreme i polaskom prema vrhu. Uspon smo započeli u 00:30 sati. To jutro prema vrhu su krenula 52 alpinista iz različitih timova, a na vrh nas je izašlo samo 16.

Sam taj podatak govori koliko je naporan i psiho-fizički zahtjevan bio uspon prema vrhu. Imao sam prilike da vidim neke alpiniste koji su povraćali od iscrpljenosti, neki su ostavljali svu opremu iza sebe jer im je čak i rezervna jakna bila teška da je nose sa sobom. Neki su plakali jer su vidjeli vrh, a nisu mogli izaći na njega. Nakon 10 sati penjanja po izuzetno lošem vremenu, temperatura je bila oko -25 i puhao je jak vjetar, Benjamin Kasumović i moja malenkost zajedno sa ekipom iz Rusije izašli smo na vrh.

Kakav je bio osjećaj?

U isto vrijeme bi skakali, vrištali i plakali od sreće. Iskreno, ja sam radio sve troje. Znati da spadaš u veoma mali broj Bosanaca i Hercegovaca koji su izašli na ovaj vrh i na njemu razvili zastavu najdraže mi Bosne i Hercegovine. To se ne dešava svaki dan. Nakon 20 - tak minuta koliko smo proveli na vrhu, bilo je vrijeme za povratak. Činjenicu da najviše alpinista nastrada u povratku sa velikih vrhova i razloge zbog čega se to dešava, lično sam se uvjerio taj dan.

Euforija da smo ispenjali vrh bila je iza nas, a sada nam je trebala snaga za dugi povratak. Noge vam klecaju, svaki korak je kao da na nogama imate tegove od 10 kilograma. Remenovi ruksaka vam se urezuju u vrat, vode nemamo jer smo je popili na putu prema vrhu, a nismo bili u mogućnosti da je poneseno onoliko koliko smo htjeli. Nakon 22 sata, od momenta kada smo krenuli prema vrhu, stigli smo u naš matični bazni kamp. Tu kreće slavlje. Zajedno sa našim Serpasima jedemo i pijemo čaj u litrama u pokušaju da nadoknadimo makar dio izgubljenog u protekla 24 sata. Povratak u Lukle i Katmandu ide sa osmjehom na licu. Više nam ništa nije teško.

Ostvarili smo naš cilj. Samo pričamo šta ćemo da jedemo kada se vratimo u Sarajevo jer 21 dan smo jeli isključivo tjesteninu. Meso nismo, jer u njihovim krajevima ne postoje frižideri i meso se drži u nekoj vrsti trapova.Mi nismo htjeli da rizikujemo. Za vrijeme ove ekspediciju izgubio sam oko 8 kilograma.

Možete li nam ukratko ispričati kako traje jedan običan dan prilikom penjanja?

Jedan dan započinje prije svega inventurom opreme koja će nam trebati za taj dan. Nakon toga planiranje rute. Tačku polaska, smjer kretanja, tačka završetka uspona, prehrana, tekućina, splementacija. Nakon toga počinje planiranje po sistemu "šta ako"? Šta ako ne uspijemo proći planiranom rutom, šta je alternativa, šta ako neko odustane, zafali opreme, ako se neko povrijedi, pogorša se vrijeme ... Sve su ovo izuzetno bitni detalji prilikom planiranja jednog ili više dana prilikom uspona. Luksuz da se reaguje tek kada se nešto desi je prevelik jer u ovom sportu ceh tog nemara ponekada zna da bude veoma skup.

Koliko je ishrana važan faktor?

Stara poslovica kaže da snaga ulazi na usta. Kod alpinizma i visokogorstva, ishrana je definitvno jedan od ključnih faktora koji utječe na uspjeh te misije. Hrana bogata proteinima i ugljiko hidratima mora da bude na jelovniku svakog alpiniste. Posebno se treba voditi računa na ekspedicijama koje traju po 20 i više dana o prehrani na kraju dana. Tada je ključno da u organizam unesemo sve ono što će nam pomoći da se oporavimo do sljedećeg dana. Lično u tim prilikama koristim Kazein i Glutamin koji dok spavam oporavljaju moj organizam i pomažu mi da slijedeći dan budem spreman za nastavak.

Pored svega navedenog, na ovakvim ekspedicijama u toku samog puta, konstantno se u organizam mora unositi tekućina u kojoj se nalaze eliktroliti. Znojenjem se gube soli i šećer. Ako ih ne nadoknađujemo razmjerno sa gubitkom doći će do kolapsa u organizmu i definitivno time će biti onemogućen nastavak puta. Na Himalajima sam se doslovno svakodnevno imao prilike susretati sa ovim slučajevima i sta se dešava kada se alpinisti ne pridržavaju pravila o unošenju ovih suplementa u organizam.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: