{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Uspon na 2.100 metara biciklom i uživanje u sarajevskim planinama

16.9.2013. u 18:32
61
10
Uspon na 2.100 metara biciklom i uživanje u sarajevskim planinama
61
Većinu biciklističkih tura pamtimo po nečemu karakterističnom: nekad je to fenomenalan pogled, nekad izvrstan spust, kupanje u kakvom jezeru na 1500 metara, sunce, vjetar... Ova tura bit će upamćena po ukupnom usponu od 2.100 metara. Pokušao sam zamisliti da neko iz Neuma povuče ravnu liniju na vrh Bjelašnice... pa još malo iznad. E, toliko smo prešli kružeći po planinama oko Sarajeva.
Uistinu, teško je reći gdje smo to bili, pa je najbolji izraz "po planinama oko Sarajeva". U jednom danu pređosmo tako Trebević, pa ravni dio Jahorine tamo ka Ravnoj planini, pa obronke Romanije, pa krajičak Ozrena... ali krenimo redom.

Pred polazak na turu najavljenu kao tešku i preporučenu za iskusnije bicikliste pojavilo se mnogo novih lica. Divno, lijepo je da uvijek i iznova sa nama voze novi ljubitelji brdskog biciklizma. Među njima i jedna djevojka, Alma. Moram priznati da je djelovala neuvjerljivo, onako bez kacige, ruksaka, samo sa biciklom i bocom vode. Ali, Alma vozi sjajno, pregazila je Trebević kao od šale. Ipak, iskusniji biciklisti su je savjetovali da ubuduće nabavi kacigu i nešto od dodatne opreme. Nije isto, naime, otići asfaltom na Trebević ili Barice i odmaknuti se 30-ak kilometara od najbližeg sela.

Asfalt je, nažalost, bio neizbježan na početku naše ture. Trebević smo savladali malo jačim ritmom i krenuli ka Jahorini, a ubrzo se odvojili lijevo na makadamski put koji vodi ka Ravnoj planini. Iskustva tura koje crtamo po GoogleEarthu kažu da ono što se za računarom zamisli nije baš uvijek izvodljivo u prirodi. Single trail ka izvoru Miljacke možda i postoji, ali definitivno je zarastao u šumu i uopšte nije za vožnju. Dakle, prvi problem. Novajlije u grupi nas čudno gledaju jer djelujemo malo izgubljeno i pokušavamo donijeti pravu odluku o tome kuda dalje. Odnekud se pojavljuje žuti kombi i ljubazni vlasnik nam objašnjava kako nikako ne možemo prema Palama, jedina opcija je da produžimo preko Ravne planine ka Podgrabu. Hm, hm, to je dodatnih 20-30 kilometara na turu koja će, kako je planirano, imati gotovo stotinjak. Odlučujemo da ipak malo istražujemo jer topografska karta kaže da se ispred nas nalazi plato, ispod njega su litice, ali pod šumom, a gdje je šuma tu planinari nekako provuku stazicu, i eto sretnog rješenja.

No, ponovo zastajkujemo, ovaj put zbog pucanja gume. Nažalost, to se desilo Almi koja nema pumpu, a baš u tom momentu je ostala nekako na začelju kolone. Iskusni Ozy se vraća, pomaže i tu se naši novi prijatelji ipak odlučuju na sigurniju varijantu povratka istim putem. Pametna odluka, s obzirom na to da je pred nama još 60-ak kilometara puta koji tek treba otkriti, ali i nauk za ubuduće da se bez kacige, rezervne gume, pumpe i alata ipak ne kreće na ozbiljniju turu.

Dok čekamo Ozyja, ponovo se ukazuje žuti kombi, a vlasnik je iznenađen što nas vidi na putu upravo suprotnom od onog koji nam je pokazao. Kad smo mu saopštili da ipak namjeravamo ka Palama, uvjerava nas da su dole litice i da nikako ne možemo sići. Doduše, možda Boro, lokalni domaćin, zna malo bolje te planinarske stazice pa nam savjetuje da ga potražimo. I baš u tom trenutku makadamom juri Golf, dvojka naravno, u njemu Boro. Zastajkuje, pozdravljamo se, objašnjava da ima planinarska staza, kad izbijemo na čistinu lijevo kraj "kontejnera", tj. nekakve kućice, i dalje da slijedimo markaciju. Na naše pitanje je li prohodno, može li se voziti, šaljivo odgovara da bicikle možemo i nositi, bit će i toga, ali pješaci idu. A kad mogu pješaci sve nam nešto miriše na dobar single trail.

Poljana na koju izbijamo je prekrasna. Sjećam se da je nekad ovdje bio planinarski dom u koji sam dolazio još kao student, u nekom "bivšem životu" kad većina mojih današnjih prijatelja s bicikla nije bila ni rođena. Jednom je bilo tako hladno u spavaoni u kojoj se nije ložilo da se preko noći smrznula voda u tegli što je ostala kraj prozora. Bilo je i drugih doživljaja, mnogo ljepših, u što naravno spada i šetnja do Bijelih stijena. Na poljani zatičemo i putokaz koji je nevrijeme oborilo, ali postavljen je na običnu nepremazanu gredu koja je naprosto istruhla. Nekako ga dižemo i učvršćujemo kamenjem, da posluži svrsi.

Međutim, putokaz nas ne šalje stazom koju je spomenuo Boro. Vjerujući više domaćinu nego nekom ko je radio "projekt označavanja", ipak slijedimo stazicu kraj kontejnera i otkrivamo da je to ustvari divna planinska staza. Ubrzo stižemo do Bijelih stijena, sa kojih puca fantastičan pogled na dolinu i Crvene stijene na Romaniji nasuprot nama. Upravo tamo smo se zaputili, ali prije toga valja naći stazicu do Pala.

Single trail, ili planinska pješačka staza kroz šumu, je nešto najljepše što istinski ljubitelj brdskog biciklizma doživi. Dobro, neke sekcije jesu opasne i samo hrabri i vješti se odlučuju da ih voze. Ali zaneseni vijugavim puteljkom grabimo oduševljeni nizbrdo. Nažalost, jedan član naše ekipe ima blagu mučninu, malo zaostaje, ili je preforsirao tempo uz Trebević, ili naprosto ima loš dan, pa ga iskusniji sačekuju kako se ne bi izgubio šumi. Ostali grabe naprijed, kroz šumu, preko visoke trave, ponovo kroz šumu, a stazica je, nakon prvih gudura, itekako vozljiva i sama nosi.

U jednom trenutku tri člana grupe su se toliko uživjela da više nisu pratili markaciju, već prirodni slijed puteljaka, ustvari vlaku kojom šumari izvlače drva. Očito je da su njome izvučeni mnogi kubici šume, jer je čista, prohodna i fenomenalna za vožnju. Odlučujemo da i mi ostali napustimo markaciju i avanturu dodatno pojačamo vožnjom kroz nepoznatu šumu, jer je logično da su šumari svakako debla morali izvlačiti ka cesti u kotlini. I to je bio potez dana. Vlaka se kasnije račvala na dvije, pa na još dvije, pa na bezbroj mogućih stazica, a sve vode nizbrdo. Istina, zbog kiše je zemlja, tzv. crvenica, bila veoma blatnjava pa je bilo zabijanja točkom do diskova, što je samo izazvalo salve smijeha.

U jednom trenutku sam pomislio kako za ovakve staze u Alpama naplaćuju 20 eura dnevno, tačnije za lift koji bicikliste izvlači na vrh brda, da bi uživali u ovakvim spustovima. A mi toga imamo besplatno, i bezbroj.

Na kraju svi sretno stižemo u "civilizaciju", odakle slijedi novi dio, put prema obroncima Romanije. Pošto je dan već uveliko odmicao, umor se počeo javljati, a dodatno su ga pojačavali dugački usponi kojima se nije nazirao kraj. Redali su se kilometri i kilometri, sunce je polako kretalo ka zapadu, neke stazice nacrtane po GoogleEarthu smo, naravno, promašili, pa je bilo istraživanja, vraćanja ili dodavanja bicikla preko ograde usred šume (uvijek mi je nevjerovatno zašto ljudi ograđuju bodljikavom žicom parcele usred šume kojom je gotovo nemoguće kretanje).

Kad smo konačno napravili pravu pauzu za objed i ugledali Trebević, negdje u daljini, gotovo nestvarno je izgledalo da smo jutros bili tamo. S obzirom na to da je dan poprilično skratio, već se nerealnim činila prvobitna ideja da se prebacimo na Visojevicu i nekako spustimo u Vogošću. Stoga odlučujemo da turu skratimo i nekako se dohvatimo Sarajeva. Plan je da po nacrtanom tracku dođemo do Kadinog sela, a onda donesemo konačnu odluku.

Međutim, puput djeteta koje šetajući u parku odluta za kakvom mačkom, i mi, ugledavši jednu fenomenalnu zemljanu stazu, odlučili da napustimo sigurniji makadamski put i provjerimo gdje staza vodi. U prilog jednoglasnoj odluci išla je i činjenica da put vodi uzbrdo, a stazica nizbrdo. I to je bio drugi pogodak dana, jer je trail bio sjajan, a još veće iznenađenje smo doživjeli kad smo izbili na prekrasnu travnatu livadu. Spust po njoj je bio praćen povicima "Juuuuhuuuu", onako poput kaubojskih goniča kad natjeruju goveda jašući na konjima. Pri tome, teško je reći je li ljepši pogled bio na prostranu dolinu ispred nas, uokvirenu Trebevićem, Jahorinom, Romanijom... ili na Crvene stijene iza naših leđa. Preko livada stigosmo u Mokro.

Odatle više dileme nije bilo, pravac Sarajevo. No, kako ne volimo voziti magistralom, okrećemo starim putem preko Sumbulovca ka Hreši. Tu smo doživjeli zbilja nevjerovatan događaj: dok stojimo kraj puta, zalijeće se bijeli Golf, trubi i, umjesto da prođe kraj grupe biciklista, onako bezobrazno udara branikom Borisa u zadnji točak. Na sreću bez povreda, a ljudi iz obližnje kafane komentarišu "Vidi budale". Na sreću, nisu svi takvi, ima i dobrih ljudi, poput majke i kćerke što su brale šljive kraj ceste pa nas, kad su vidjele na našim licima da smo iscrpljeni, počastiše. "Uzmite, ionako ne valjaju" reče starija, što je izazvalo salve smijeha.

I u tom smijehu, umornih koljena, nekako se popesmo do Hreše, odatle, nizbrdo, nizbrdo... do lijepog Sarajeva. Osamdesetak kilometara i 2.100 metara visinskog uspona. Mašala!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: