Otkriće nove studije
93

Potomci megalodona možda još uvijek vladaju dubokim morem

D. B.
Neočekivano i značajno otkriće sugerira da bi toplokrvne ajkule nekada smatrane rijetkim mogle biti rasprostranjenije nego se ranije mislilo.

Prema nedavnoj studiji objavljenoj u časopisu Bilogy Letters, koju su predvodili istraživači s koledža Trinity u Dublinu u Irskoj, malozuba pješčana tigrasta ajkula, vrsta za koju se smatra da je nastala od megalodona prije 20 miliona godina, pokazuje znakove regionalne endotermije ili toplokrvnosti.

Istraživanje je analiziralo autopsije malozubih pješčanih tigrastih ajkula koje je izbacilo more na obalu Irske i južne Engleske ranije ove godine. Ustanovljene su izuzetne sličnosti u fiziološkim karakteristikama s izumrlim megalodonom i velikom bijelom psinom, a obje su poznate po svojoj toplokrvnoj prirodi.

Dr. Nicholas Payne, jedan od autora studije, istakao je značaj ovog otkrića.

"Nekada smo mislili da je regionalna endotermija ograničena na grabežljivce poput velike bijele psine i izumrlog megalodona, ali sada imamo dokaze da pješčani tigrovi, koji žive u dubokoj vodi, kao i morski psi koji se hrane planktonom, također imaju topla tijela", izjavio je Payne.

Malozubi pješčani tigrasti morski psi, koji se obiučno nalaze u umjerenim i tropskim morima na dubinama od 10 do 518 metara, posjeduju fizičke karakteristike koje ukazuju na toplokrvnost. Uprkos njihovom "ranjivom" statusu prema klasifikaciji Međunarodne unije za očuvanje prirode, ove ajkule nisu meta komercijalnog ribolova, ali se suočavaju s prijetnjom od slučajnog hvatanja u mreže, kao i sa zagađanjem.

Dr. Haley Dolton, koja je također autorica studije, skrenula je pažnju na potencijalne implikacije ovog otkrića na očuvanje i evoluciju razumijevanje kako je toplokrvnost evoluirala.

"Naše razumijevanje nauke kontinuirano raste i postaje jasno da, kad god se regionalna endotermija razvijala u prošlosti, ona je zadržana u sve većem broju vrsta ajkula s vrlo različitim životnim stilovima", kazala je Dolton.

Istraživanje sugerira da je toplije tijelo megalodonu omogućilo da se brže kreće, da toleriše hladnije vode te da prelazi različite okeane. Međutim, kako se klima planete hladila tokom epohe pliocena prije oko 3,6 miliona godina, megalodon se suočio s izazovima koji su na kraju doveli do njegovog izumiranja.

"Vjerujemo da je promjena okruženja u dalekoj prošlosti dala najveći doprinos izumiranju megalodona, jer smatramo da više nije mogao zadovoljiti energetske zahtjeve potrebne da bi bio veliki regionalni endoterm", zaključila je Dolton.