I još jednom da me rodi mati, ja životu neću robovati, opet Danka, Gordana, Slavica, opet boem, pjevač, lutalica, opet zore ček'o u kafani, nek' me opet alkohol sahrani. Pjevao bih opet iste note, opet bi te proklinj'o živote i opet bih živio za druge, sakrivao od njih svoje tuge. U kafani još se čaše lome, sve je isto samo nema Tome. Bijele ruže prodaje Ciganka, još ga žale i Danka i Branka. Violina u koferu svome, svirala bi ali nema kome, nema Tome, glas mu se ne čuje, da nam pjesmom dušu pomiluje. Hladan špricer još uvijek se toči, lijepu pjesmu nema ko da sroči. Skadarlija puna je boema, sve je isto samo Tome nema. Uz Tomine pjesme sjetne utapamo bol u vinu, dotakli smo dno života, vjerujemo u sudbinu...
Čovjek koji je dotakao dno života, a onda napisao najljepše pjesme¸. Za njega su govorili da je njegov osmjeh tužan, da mu se na licu ocrtava bol, a Toma je bio boem, koji se sjeti svake jeseni da nje još nema, tog prokletog ženskog stvora. Povuče se onda u neku kafanicu pa utone u dim i pita se zar je moguće da jednog čovjeka tolika nesreća snađe ? Govorio je da mu je kafana sudbina i svirao često samo za nju, uglavnom tiho, pa sve tiše. Volio je Toma Branku, Danku, Ljiljanu, ali je ipak ostao sam.
