{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Snježana Mulić: 'Kako su profesori postali zločinci'

S
29.1.2009. u 19:18
0
11
Snježana Mulić: 'Kako su profesori postali zločinci'
0
Snježana Mulić: 'Kako su profesori postali zločinci'
Ako ste nekada čitali 'Naše Dane', a poslije magazin 'Dani', čuli ste za njeno ime. Ako pratite domaću književnu scenu, onda ste čuli za njen prvijenac ‘Sanduk po mjeri’. Snježana Mulić prisjeća se vremena buđenja demokratije kod nas kada je stasala kao novinarka, govori o sadašnjim demokratskim standardima, novinarstvu, sanducima i svojoj novoj knjizi.
Vi pripadate onoj generaciji koja je počela pisati u vrijeme kada su demokratija i višestranačje počeli stizati i u naše domove. Tada ste radili u 'Našim Danima'. Možda bi bilo interesantno da najprije napravimo neku paralelu između onoga što je krasilo domaće novinarstvo tada i što ga čini danas?

Prvo što mi, kada je u pitanju razlika između današnjeg i prijašnjeg novinarstva, pada na um, jeste razlika između količine informacija i izvora koje imaju novinari danas u odnosu na ono doba. U to vrijeme nije bilo interneta, kao globalne elektronske mreže informacija, nije bilo mobitela, SMS-a, MMS-a, kablovske televizije..., ničeg što bi novinaru olakšalo put do njegove priče. Novinari su se jednostavno morali svojski potrudi da dođu do svake informacije. Onima što su se bavili istraživačkim novinarstvom tada su na raspolaganju jedino bili gradski arhivi, biblioteke i redakcijski arhivi. Sjećam se da je u zgradi 'Oslobođenja' bila arhiva, gdje su bili pohranjeni članci iz novina, razvrstani po temama, događajima, ličnostima... i sve to bilo je smješteno u ogromne police, iza teških vrata koja su se otvarala okretanjem jednog velikog točka. Tu je radilo nekoliko ljudi, sjećam se Nove Popovića, i uvijek sam se čudila kako on i njegove kolege imaju strpljenja da svaki dan iščitavaju desetine različitih novina, izrezuju iz njih tekstove i razvrstavaju po nekoj njihovoj metodologiji. Budući da sam radila u 'Našim Danima', dakle sedmičnjaku, imala sam privilegiju da imam više vremena nego kolege iz dnevnih novina, pa sam prije istraživanja neke teme mogla da odem u tu arhivu i satima listam debele knjige sa izrezanim člancima. Dobro se sjećam da je Novo jednom rekao kako će početi sa mikrofilmovanjem tekstova i kako će ubrzo biti lakše pretraživati. Meni je to bila neka daleka budućnost i dumala sam koji će to biti ogroman posao.

Nisam mogla ni zamisliti da ću jednog dana moći sjesti za kompjuter, upisati pojam koji me interesira i jednim klikom dobiti hiljade ili desetine hiljada informacija o tome. I sad, koliko god izgledalo da je tako lakše raditi, mislim da su naše informacije bile vjerodostojnije. Jer, pogledajte, danas novinari informacije crpe iz Wikipedije, enciklopedije koju pune korisnici interneta i niko ne provjerava njihovu vjerodostojnost. Ne bih sad da ličim na one što, čim zađu malo u godine počnu kuditi sve što rade mlađi od njih, a hvaliti ono što su oni radili kad su bili u njihovim godinama, jer mislim da tu ima jako puno pretjerivanja, radije bih da se još malo prisjetim vremena koje sam provela u 'Našim Danima'.

Oni dani, Naši Dani

Redakcija 'Naših Dana' u to doba imala je nevjerovatno jak tim mladih, obrazovanih i strašno talentiranih ljudi, koji su, uprkos sistemu u kojem su odgajani, a on je otprilike bio takav da ti je od malih nogu u glavu utuvio da je Jugoslavija najbolja zemlja na svijetu, da ima najbolji društveni sistem, da su svi ljudi zadovoljni i da niko nema razloga da se za šta buni, imali nevjerovatan sluh za pravdu, njuh za nepravdu, i nevjeroatno puno hrabrosti da se pobune protiv nepravde. Sumnjam da je na Balkanu u to doba bilo redakcije sa jačim imenima. Bili su tu Manojlo Tomić, Tihomir Loza, Fahrudin Đapo, Juso Prelo (Julio Parker), Vlastimir Mijović, Miljenko Jergović, rahmetli Karim Zaimović, Zoran Milanović, Mirjana Pobrić, Radmilo Bilanović, Gordan Bobinac, Krešo Palameta.., jedna izuzetno nadarena, hrabra i mlada redakcija, mislim da prosjek godina te redakcije nije prelazio 26. I upravo ta redakcija, redakcija novine koju je osnovao Savez socijalističke omladine, koji je ustvari bio podmladak jedine i vladajuće partije – Saveza komunista, drznula se da upre prstom u politiku te vladajuće oligarhije, da piše o nedodirljivim likovima, poput Branka Mikulića, dinastije Dizdarevića... ta redakcija prvi put je javnosti pokazala gdje ljetuju prvaci SK-a, od čijih novaca su napravili vile.

Kako je Jovanka podigla tiraž

'Naši Dani' su bili prva i jednina novina ubivšoj Jugoslaviji koja je napravila intervju, i to vrlo intrigantan, sa titovom udovicom Jovankom Broz. Taj broj 'Naših Dana' se doštampavao, tako da je prodato oko 120.000 – 130.000 primjeraka! Samo u Beogradu su kolporteri prodali 20.000! Imate li predstavu koliko je to i šta to znači da jedna omladinska novina, novina koja je bila stalno pod prismotrom Saveza komunista, kada je skoro svaki njen novinar imao svoju 'sjenu' iz Državne bezbjednosti (DB), kada su više vremena provodili u toj DB-u na tzv. informativnim razgovorima, napravi tako nešto i proda toliko primjeraka? Pa, danas kad bismo uzeli kompletne tiraže svih sedmičnih novina u BiH i Srbiji, ne bismo mogli nagurati na toliko. A možete li tek zamisliti da danas podmladak jedne od tri vladajuće stranke osnuje novinu i da onda ta novina piše o marifetlucima svojih starijih kolega. To je, što se mene tiče, jedan od istorijskih momenata u bh. novinarstvu, mislim da je baš u toj redakciji napravljena prekretnica u poimanju novinarstva kod nas, da su tu postavljeni temelji novom poimanju termina novinar. A pogotovo stoga, što nas niko nije odgajao ni učio da budemo takvi novinari.

S obzirom da ste imali priliku raditi u socijalističkom sistemu i iskusiti ove nove, demokratske uzuse, novim generacijama će biti zasigurno interesantno čuti kakav je bio položaj tadašnjih novinara u smislu njihove društvene uloge?

Novinari su u to doba bili 'društveno-politički radnici', bili su zapravo glasnogovornici jedne partije i sistema koji je ona ustrojila. Čak je na FPN-u, gdje sam studirala novinarstvo, vođena rasprava da li na diplomama treba napisati da smo diplomirani žurnalisti ili nešto kao 'diplomirani društveno-politički informatori'! Sjećam se da smo se na hodniku fakulteta smijali i govorili: pa, to je istina, šta je u tome loše. Recimo meni ni dan danas nije jasno kako sam ja uopće ukapirala kako funkcionira kapitalizam i tržište kapitala, šta je propaganda, šta marketing, jer nas je učilo da nama ne trebaju reklame, jer imamo planiranu, odnosno dirigiranu ekonomiju, u kojoj država odredi koliko će se godišnje proizvesti kaputa, kojeg dizajna i koje boje, koliko će se proizvesti auta, koliko tona pšenice, šta će se izvesti a šta uvesti. Sve se unaprijed znalo, nije bilo konkurencije, ni potrebe za njom, a ako bi se neko i drznuo pa tako nešto uradio, to se smatralo nelojalnom konkurencijom. Jedino smo na predavanjima profesora Besima Spahića slušali o ekonomskoj propagandi na zapadu, o marketingu i marketinškim trikovima i utakmicama, ali nam se to, u okruženju u kojem smo živjeli, činilo kao da nam prepričava sadržaj nekog SF romana. I taman kad smo mi sami nekako skontali šta i kako treba raditi, umjesto da uživamo u našem uspjehu, pred nas je došao ogromni kiper i iskipao nešto što se zvalo višestranačje, u vokabular i život su nam ušetali do tada nepoznati pojmovi i pojave poput gospode, demokratije, nacionalnog identiteta, nacionalnih interesa, koalicija, opozicija...

Noćima sanjam 'Dane'!

Svoju dugogodišnju novinarsku karijeru ste prekinuli prije par godina i čini se da Vas više nema u domaćim medijima. Čime se danas bavite i jeste li uspjeli ostaviti novinarstvo zauvijek ili je ovo mala pauza?

Ne bih rekla da me nema u domaćim medijima. Do sredine prošle godine imala sam kolumnu 'Klinci-palci' u Oslobođenju. Odnedavno imam kolumnu u Magazinu, koja se zove 'Snježana u svijetu medvjeda i leptirova', a pišem i tekstove za taj časopis. Ja pišem svaki dan, puno pišem, samo se ne potpisujem. Pišem o bankarstvu, o tržištu kapitala, o islamskim finansijama.., jer sad radim kao glasnogovornica Bosna Bank International, jedine banke u regiji koja radi po islamskim finansijskim principima. I ja novinarstvo nisam napustila, niti ću to ikada uraditi. Pa, ja noćima sanjam 'Dane'! Na ljestvici mojih ljubavi novinarstvo je na veoma visokom mjestu, toliko visokom da ja i nakon dvije godine rada u banci, banku zovem redakcijom, direktora urednikom, a rubrike u internom newsletteru nazivam po rubrikama u 'Danima'. Recimo kažem kolegici: eto me, samo da završim Fokus, ili, ako hoću da nekog upitam je li izabran uposlenik mjeseca, ja pitam 'ko je Lik u Fokusu' itd.

Redovni čitaoci 'Dana' će Vas upamtiti po mnogim interesantnim temama koje ste vješto obrađivali. Možete li nam navesti neku koja vam je posebno ostala u sjećanju i priču oko njenog nastanka, nešto što se isticalo iz neke vrste rutine?

Pa, meni je interesanto napomenuti to da sam kad sam radila u 'Danima' pisala o istim, a tako različitim ljudima, o kojima sam pisala i sa kojima sam razgovarala dok sam radila u 'Našim Danima' i nekim drugim predratnim medijima. Recimo, dok sam radila u 'Našim Danima', poslije u 'Bosanskim pogledima', upoznala sam neke ljude u njihovom ljudskom liku, a onda, kao u onim pričama o punom mjesecu, većina tih likova preobrazila se u zvijeri, u zločince, i čitava priča je dobila nevjerovatan obrat, bio je to sasvim drugi diskurs. Ja sam za 'Naše Dane' pisala o Biljani Plavšić kao o profesorici na PMF-u gdje je predavala, mislim, biologiju. Pisala sam o gospođi u bijelom mantilu, koja uzgaja cvijeće u svom kabinetu i ima želju jednog dana, pošto je već bila član SDS-a, postati ministrica koja će se baviti obrazovanjem i kulturom. Sa Nikolom Koljevićem, koji je takođe bio član SDS-a, u prvom intervjuu razgovarala sam o Šekspiru i njegovim djelima, o tome kako je u jednom pabu u Americi svirao klavir, kako je zarađivao novac tako što je pod nekom cirkuskom šatrom svirao piano, a noge su mu bile u lavoru hladne vode, jer je bila užasna vrućina. Bio je to razgovor sa simpatičnim profesorom koji me svako malo nudio travaricom koju je pio i koji nijednom za ta tri-četiri sata koliko je trajao intervju nije spomenuo nikakvu ugroženost srpskog naroda, nikakvo srpsko nacionalno pitanje, nije spominjao nikakve srpske autonomne oblasti, ništa. Sa Karadžićem sam pričala o Stranci zelenih, čiji je bio osnivač, o tome kako je planeta zanemarena, kako niko ne vodi računa o ekologiji. A onda je bio pun mjesec, 'Naši Dani' i mnoge druge novine su nestale, osnovane su nove, a moji junaci postali su zločinci i tekstovi su dobili sasvim drugačiji smisao i sadržaj.

Priča koja se pamti

Kad govorimo o tekstovima koje bih izdvojila i koji nisu bili dio rutine, iz predratnog doba bih izdvojila tekst o liječnicima iz Novog Sada koji su djecu oboljelu od hemofilije zarazili virusom HIV-a, dajući im krv koja nije bila testirana na taj virus. Ja sam to otkrila, liječnici su mi čak i priznali, ustvari oni su me i korigovali, pa mi je jedan rekao, otprilike: sve je to tačno, samo nije bilo 12 djece, već 14! Što se tiče postratnog perioda, mislim da su skoro svi moji tadašnji tekstovi izlazili iz rutine, jer sam ja bila jedan od rijetkih novinara koji je, ni mjesec dana nakon Dejtona, sam zapucao u Zapadni Mostar, koji je na svoju odgovornost, sa nekadašnjim vojnikom Vojske RS-a ušao u Srebrenicu, koji je na svoju odgovornost otišao na Pale... Tada su novinari, osim stranaca koji su mogli da idu po čitavoj BiH, o tim dijelovima države jednostavno pisali iz redakcija, a ne sa lica mjesta.

2006. godine ste, vjerujem, iznenadili mnoge pojavom na književnoj sceni BiH. Tada ste osvojili nagradu naklade 'Zoro' za najbolju knjigu neobjavljenih priča. Naslov intrigantan – 'Sanduk po mjeri'.

Sve nas čeka naš sanduk po mjeri, pa taman mi mislili da nema tog majstora koji mjeri koliko smo dugi kad umremo (čovjek zaista kad umre postane dug, a kad je živ, onda je visok ili nizak) i koji će nam po tim mjerama skrojiti sanduk ili tabut. Mene, kao i vjerovatno sve ljude na svijetu, zaokuplja ta misao o nestajanju i svi idemo u istom smjeru – prema sanduku. Sad je samo pitanje kojim putem ćemo do tog sanduka i kakav trag ćemo iza sebe ostaviti. Moj 'Sanduk po mjeri' jedan je od tih tragova, pozitivnih, nadam se.

Odakle uopšte želja za književnim angažmanom? Je li to bila stvar momenta ili ipak neka priča koja je krenula i koja će trajati?

Pa, ne znam koga sam sve iznenadila, ali znam da sam na početku iznenadila samu sebe. A onda sam, kada sam malo bolje razmislila, kada sam pročačkala po svojoj memoriji, shvatila da sam ja to zapravo željela još od malih nogu. Živa je istina, bilo mi je možda jedva devet-deset godina kad sam svojoj drugarici iz razreda, jednog dana pred školom, ničim izazvana, apsolutno nadobudno kazala: 'Tvoja djeca će čitati moje knjige za lektiru'. Toga se često sjetim i tome se nasmijem. Kako god, želim da taj moj 'književni angažman' traje i da traje kvalitetno. Jer naprosto ja volim da pišem, ja čak volim i kad pišem o tržištu kapitala, o dionicama, bilo čemu, jer ja ništa drugo i ne znam da radim.

Ono što upravo privlači u Vašim pričama jesu jednostavni likovi, njihova neposrednost i taj milje tzv. običnog svijeta. Je li Vam ovo inače životna inspiracija?

Ne vidim razloga da se zadajem u neko namaštavanje, kada je sve oko mene već odavno namaštano, kada postoje tolike i takve priče, da ja samo trebam dobru tastaturu i neku pjesmu Silvane Armenulić u pozadini.

Nakon dvije godine pripremate se za objavu i svoje druge knjige. Šta nam možete reći o njoj prije nego je odštampana?

Završila sam tako da kažem prvu ruku knjige. Neki meni dragi ljudi i dobri pisci već su je pročitali i njihove prve impresije daju mi dosta nade. U knjizi pišem o nama svima koji ovdje živimo, o tome koliko nas je rat uništio i unakazio da smo postali nesposobni da prihvatimo mir, da put tranzicije iz rata u mir pređemo s veseljem. Kroz nekoliko likova, koji se nakon rata vraćaju kućama, a sve te kuće nisu više tamo gdje su bile, niti su onakve kakvim su ih ostavili, dočaravam iznakaženost naših karaktera, kako umjesto da mir prihvatimo sa oduševljenjem i jedno drugom pomognemo da ostatak života provedemo u rahatluku, mi ga jedni drugima zagorčavamo. Zapravo, čitava knjiga je priča o zemlji u kojoj se ne smiješ glasno nasmijati, jer se uvijek nađe neko ko će te opomenuti da bi mogao oplakati.

Onoliko koliko može biti inspirativna sredina u kojoj živimo, toliko je i naporna za život sa svim bremenom koje nosi već predugo. Jeste li se Vi umorili od ove zemlje i Sarajeva u kojem živite?

Ja sam preumorna od ove zemlje, ali iako je takva, ona je zaista inspirativna. Znate onu kletvu: dabogda živio u zanimljivom dobu. E, mi živimo kletvu, mi živimo u kletvi. Ali ja uvijek u svemu, pa makar to bila i kletva, pokušavam naći nešto lijepo, stvari okrenuti u drugom pravcu.

Nakon rata život nam je pun socioloških fenomena. Šta se Vama čini najinteresantnijim i šta najradije interpetirate?

Mislim da nema većeg sociološkog fenomena od činjenice da mi od uvođenja višestranačja uglavnom glasamo za iste stranke, podržavamo iste ideje i onda se zbog toga bunimo. Mi smo zaista sazreli za jedno dobro sociološko, ako ne i antropološko analiziranje, jer mi nismo ljudi kao ostali. U drugim zemljama, kad ih zeznu jednom, najviše dva puta, ljudi odmah nešto mijenjaju, a mi smo promijenili sebe, svoje kompletno biće, da ne bismo morali promijeniti njih. Tako nam je valjda lakše. Nevjerovatno, ali istinito.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: