{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sjećanje na Nasihu Kapidžić: Vezeni most pjesnikinje rijeke, cvijeća i trave

A
6.7.2013. u 13:28
0
5
Sjećanje na Nasihu Kapidžić: Vezeni most pjesnikinje rijeke, cvijeća i trave
0
Sjećanje na Nasihu Kapidžić: Vezeni most pjesnikinje rijeke, cvijeća i trave
Jednom od najljepših banjalučkih aleja, u "gradu od lišća" stiže se u rodnu kuću Nasihe Kapidžić, pjesnikinje, koja je svojim stihovima, obilježila generacije i čija su djela i danas dio školske lektire.
A iza visokog zida i teške drvene kapije, kuća porodice Kapidžić čuva uspomene na svoju Nasihu. I sve je na svom mjestu. Ruže u bašti, procvjetali makovi, staza koja silazi do obale Vrbasa. I njena radna soba, puna knjiga, slika, fotografija. Kao da se pjesnikinja tek načas digla od radnog stola i spustila niz drvene basamake da se na česmi napije vode.

Ružnih ratnih godina, odričući se svega što nije srpsko, odrekla se Banja Luka i pjesnikinje trave, cvijeta, sunca, žubora vode... Tek osam godina od okončanja rata, otvaranjem manifestacije Susreti Banjalučana i "Nasiha se vratila" u svoj grad. Njoj u čast svake godine održava se pjesnička manifestacija "Vezeni most", koja okuplja pjesnike iz BiH i regiona, njegujući lijepu riječ i okupljajući prijatelje rasute po svijetu.

Foto: Anadolija
Foto: Anadolija


Nasiha Kapidžić rođena je u Banjoj Luci 1931. godine. Nakon gimnazije školovanje je nastavila na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a šezdesetih godina svoj novi dom pronašla je u Sarajevu. Tamo je umrla, u septembru 1995. godine. Nije dočekala kraj rata, a njeno hrabro i veliko srce nije bilo u stanju dobiti bitku s opakom bolešću.

Sabiha Beba Kapidžić, Nasihina sestra, dok lista porodične albume, priča kako je oduvijek bilo jasno da će Nasiha biti pjesnikinja.

"Bila je hendikepirana, nakon operacije dugo je ležala s gipsom na nozi i već sa šest godina počela je pisati i čitati. I tako su nastale prve pjesme, za koje je svojeglavo tvrdila da su bez mane. Zbog te bolesti, za razliku od nas ostale djece koja su stalno nekuda trčala, jurila, ona je bila više okrenuta prirodi. Zapažala je sve oko sebe, od bubamare, tek procvjetale ciklame, vlati travke i sve što je vidjela poteklo bi iz nje kao rijeka. Stihovi su se nizali. Zato su joj pjesme tako lake, a sudbinske, prevremenske. Zato je i ovu ovdje baštu pretvarala u šumu Striborovu, biljke, kao u basnama animirala dajući im ljudske osobine", priča Beba Kapidžić.

Foto: Anadolija
Foto: Anadolija
I kada ju je život odnio daleko od Banje Luke u nju se svake godine vraćala. Da u miru rodne kuće provodi vrijeme s porodicom, da piše.

"Svaki dolazak tako se pretvarao u književnu večer, pa bi smo moj sin Haris i ja ostajali po cijelu noć budni dok bi nam Nasiha čitala svoje nove pjesme", sjeća se Beba.

U porodicu u kojoj se smatralo da je samo biti ljekar uspjeh, za razliku od duge sestre i brata, Nasiha i Beba su se okrenule umjetnosti. I dok je svijet oko sebe Nasiha slikala riječju, Beba je to činila kistom. Obje posebne, obje vanvremenske.

Zbog toga je njihov dom i dalje mjesto tako drago brojnim Banjalučanima. Da svrativši u taj zabran, koji čuva knjige, slike, uspomene i u kojem se za akšama čuje šum Vrbasa barem na trenutak pobjegnu od stvarnosti i nađu trenutak spokoja.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: