Promocija književnog portreta "našeg prvog ostvarenog evropskog romansijera"

"Ne ni Meša Selimović, mada ga je roman ‘Derviš i smrt’ proslavio širom svijeta; ne ni Ćamil Sijarić koji je na svoj čaroban način čitav kosmos mjerio aršinom Bihora i Bijelog polja; ne ni Risto Trifković kod koga je Šolohov i u najkafkijanskijim prozama uvijek pomalo bremzao Kafku; ne ni Stevan Bulajić koji jednostavno nije imao volje da istraje na putu svoje izvanredne povijesti ‘Lov do mora’; ne ni Derviš Sušić koji se nakon ‘Danila u stavu mirno’, koji mu je donio i lijepa priznanja izvan zemlje, više, čini se, zadovoljio ulogom nekog modernizovanog Edhema Mulabdića; ne ni Vitomir Lukić, koji je, pošavši od Prusta, isuviše zatvorio svoj izraz; naš prvi ostvareni evropski romansijer je – Tvrtko Kulenović", ovim riječima počelo je pismo preporuke pjesnika, prozaiste i kritičara Izeta Sarajlića, za prijem književnika i profesora Tvrtka Kulenovića u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH) 1995. godine.

“Učesnici razgovora su moji prijatelji. To može biti nešto što je nezgodno jer, ako prijatelji govore to onda podrazumijeva razne stvari. Međutim, ja sam ponosan na to što imam takve prijatelje. Prihvatam kvalifikaciju koju je prvi dao Enver Kazaz: da je moj roman ‘Istorija bolesti’ postmodernistički. Ali i za njega i za mene, to je postmodernizam samo u tehničkom smislu jer je njegova najvažnija odlika kao i odlika mojih prethodnih romana, ‘Kasino’ i ‘Čovjekova porodica’ emotivnost, tako da i on smatra da su to zapravo new age romani. Moji romani su nasljednici tragedije koja više ne postoji ( koja je iščezla ), iako drama kao drama i dalje postoji. Svi moji romani, osim možda ‘Jesenje violine’, završavaju sa udarcem, špicom kao što je slučaj u tragediji. Međutim, ne smatram romane ni najvažnijim ni jedinim. Pisao sam putopise koje smatram, također, prvorazrednim književnim rodom. Za knjigu ‘Putovanje’ dobio sam Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva davne 1975. godine, ali je Dževad Karahasan i tada napisao prikaz pod naslovom ‘Roman o putovanju’. Veoma volim radio dramu, možda iz razloga što scensku dramu nisam u stanju da napišem ali i zato što u radio drami moj tekst ostaje moj tekst, bez obzira na to kakve su redateljske intervencije, što u scenskoj drami nije slučaj.

Mislim da ću sada pisati knjigu o ljudima koji su mi bili dragi, a iščezli, i da bi se to moglo zvati ‘Dnevnik iščezlih’ ili ‘Dnevnik za iščezle’ jer ne želim da pišem portrete već svoje uspomene. Ne znam kakvu će konačnu formu imati ta knjiga, u svakom slučaju neće biti roman – jer smatram da je dnevnik kao i putopis ravnopravna književna forma, ravnopravna drugim formama. Ne znam da li ću stići i uspjeti da napišem tu knjigu ali mi je veoma važna jer je u pitanju čovjekov dug, što je za mene osnova svake književnosti”, izjavio je Kulenović.