Živjela sam ja .AI tačno se sjećam i te hladne zime kad sam rodila kćerku...Drago mi je što je neko na ovaj ili onaj u ovoj ili onoj ulici obilježio ta strašna vremena.Tačno je da smo bili izloženi snajperu sa Vraca(moj balkon je bio pun \"poslanih metaka\"među prvim kućama je bila granatirana moja kuća,dječiji vrtić kod Muzičke,Elektrotehna i svi smo danima i mjesecima bježali u crkvu koja nam je uvijek izlazila u susret.To zna cijela M.Ć.ćatića.

Hebo te car dusan, nemanja i milos obilic

Hebo ih film gdje ću loKa parkirati? U mojoj ulici sve sami čaršijaneri i hoštapleri koji su prvu liniju vidjeli samo na televizoru stvarno koji paradoks.

Eto ti mi reci gdje sam živjela i da li se sjećam ili ne.

Nisi ti živjela u H. Veljkovoj ili si bila toliko mlada da se ne sjećaš.

Nije istina. Živim u ovoj ulici čitav svoj život, preživjela rat, glad, siromaštvo, bajat kruh, popucana stakla na prozorima, zimu \'93.-94. (najgora), odlaske mame po vodu i molitve da se vrati živa, svašta sam preživjela. Ali, ako je neka ulica bila zaštićena od snajperske paljbe, to je bila ova ulica. Čak ni puno granata nije palo ovdje. Tako da, i ti režiseri bi se mogli malo raspitati o činjenicama kod ljudi koji su fakat ovdje živjeli i žive i koji su zaista i preživjeli rat, a bili su ovdje. Nisu najpametniji i ne znaju sve. Malo informacija iz prve ruke ne bi im škodilo.

Ako ste spomenuli Pjera Zalicu, Ademira kenovica i Patrice-a Barrata, mogli ste i Srdjana Vuletića. Ispada ko da je Zalica uradio ova dva filma \"Palio sam noge\" i \"Djeca kao i svaka druga\", a nije. Palio sam noge je Srdjanov film...