{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Predstavljeni Panorama dokumentarni filmovi

S
13.7.2009. u 14:01
0
0
Predstavljeni Panorama dokumentarni filmovi
0
Predstavljeni Panorama dokumentarni filmovi
Uz pitanje zašto ljudi toliko ne vole dokumentarce predstavljeni su popularni filmovi ovog žanra koji će u okviru programa Panorama biti predstavljeni na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.
Nijedan od filmova u ovogodišnjoj selekciji nema blijedi televizijski kvalitet. Nije da se odabrani dokumentarci ne mogu, ili ne bi trebali prikazivati na televiziji, već jednostavno prevazilaze ograničenja i prostor TV ekrana. Razlika je u gledanju filma na monitoru i na kino-platnu. Stil i osnvna estetika svakog od sedam filmova u programu Panorama dokumentarci je drugačija, a tempo i mizansen odgovaraju temi. Iskreno, ovdje su varijacije veće nego u igranim filmovima Panorame, stoji u saopštenju.

Film "Rachel" Simone Bitton iz Izraela otvorit će program. Britton lakom rukom priča brutalnu priču o mladoj i idealističnoj Amerikanki koja je otišla u Gazu da zaustavi razaranje palestinskih domova, da bi poginula od izraelskog vojnog buldožera. Savršeni pomen jednom prerano prekinutom životu. U filmu "Inal Mama: The Sacred and the Profane" Eduardo Lopez pokazuje jedan usporeni, poetički stil, najbolji izbor za njegov filmski esej o ulozi lišća koke u autohtonim kulturama njegove rodne Bolivije. A Juan Alejandro Ramirez iz Perua svojim kratkim faux-dokumentarcem "Diary of the End" u sličnom stilu obrađuje strašni život i predstojeće samoubistvo jedne siromašne žene u Limi. On joj daje dostojanstvo.

I gruzijski dokumentarc "Women From Georgia" Levana Koguashvilija i iranski "Torgheh" Mohammada Hassana Damanzana su više posmatrački, sa možda manje autorskog rukopisa. Koguashvili ima nevjerovatan pristup jednoj grupi Gruzijki koje ilegalno rade u New Yorku, brinu se o starim i iznemoglim Jevrejima i time izdržavaju porodice u domovini, dok on nesmetano prati njihov svakodnevni život. "Torgheh" je o četiri žene sa sela kojima je tehnički zabranjeno da sviraju jedan tradicionalni perzijski instrument. Damanzan je dovoljno mudar da im da da sviraju i objašnjavaju svoju posvećenost. Muzika stvara fluid kakav inače stvara slika.

"Food Inc." američkog autora Roberta Kennera je ubrzanija i razuzdanija bujica stravičnih informacija o zloupotrebama u američkoj poljoprivredi i o patnjama nepoznatog potrošača. Kenner ovaj film nije mogao nikako drugačije napraviti. A u filmu "Petition" Kinez Zhao Liang, koji je ovaj film snmao 13 godina, među siromasima koji sa sela dolaze u Peking u potrazi za pravdom koja im je kod kuće nedostižna, scene snimljene skrivenom kamerom miješa sa dodatnim sekvencama o svakodnevnim životima podnosilaca peticija u stračarama, dok oni svoje priče pričaju u kameru.

"Film nije poput velike knjige: vrijeme je ograničeno, a većina reditelja želi publiku zadržati uključenu u dostupne niti izlaganja. Manje sasvim dobro daje više", poručuje selektor programa Howard Feinstein.

Selekcija Panorama dokumentarni film 2009.

PETITION
Zhao Liang, Kina, Francuska
Ovaj prelijepo urađeni dokumentarac je šokantan. Mnogi izvan Kine ne znaju za patnje ljudi koje je Zhao Liang snimao tokom 13 godina, često tajno. Seljaci čije zahtjeve za pravdom lokalne vlast zanemaruju odlaze u Peking da ostvare pravo na peticiju, što je okrutna obmana. Na kraju završe u straćarama, zanemareni, pritvoreni, premlaćeno. Reditelj se usmjerava na jedan par, majku i kćerku, koje se već godinama bore, čime gledaocu daje ljudski uvid u jednu strašnu situaciju u Kini. Skrivena kamera je božji dar. Tek se tu i tamo pojave široki planovi koji osvijetle ovu mračnu temu.

FOOD INC.
Robert Kenner, SAD
Ovaj kinetički film trebao bi vas uplašiti od jedenja bilo čega proizvedenog u S.A.D.-u. Kinematografska njuškala najvišeg kalibra, reditelj Robert Kenner i filmski eksperti Eric Schlosser i Michael Pollan objašnjavaju, recimo, opasnosti od genetskog inženjeringa kod pilića, ili pretjeranog korištenja kukuruza, koje čak dovodi do toga da ga krave vare, dobiju ešerihiju koli i prenose je potrošačima. Životinje se muče; uglavnom ilegalni migranti, koji rade u klaonicama, obolijevaju. Velike multinacionalne kompanije kontroliraju poljoprivrednu industriju, a vladine organizacije za nadzor, kao što je Uprava za hranu i lijekove, pod rukovodstvom su korporativnih direktora koje te kompanije drže u šaci. Par izuzetaka, kao što su Stonybrook Farms, daju razloga za optimizam, ali advokati konglomerata progone sve one koji nude alternativu, napadajući ih lako dostupnim oružjem velikih sudskih troškova. Ovakav uznemiravajući poduhvat trebali bi pogledati svi, naročito mesojedi među nama.

RACHEL
Simone Bitton, Francuska, Belgija
Izraelska rediteljica Simone Bitton nudi nam upečatljiv, lirski film, koji počinje 2003. godine, smrću 22-godišnje Amerikanke Rachel Corrie, mirovne aktivistkinje koja je, u nenasilnom protestu Međunarodnog pokreta solidarnosti, svojim tijelom pokušala zaustaviti izraelsku vojsku u uništavanju palestinskih domova u Gazi. Vojni oklopni buldožer Caterpillar D9R je pregazio. Dokumentarac počinje i završava se čitanjem elektronske pošte koju je Rachel slala porodici i prijateljima u državi Washington. Između toga saznajemo o tome kako su rasli njena društvena svijest i njena predanost pravdi za Palestince. Bitton intervjuira Racheline kolege aktiviste i vladine zvanične glasnogovornike, koji na različite načine opisuju incident, ali je od samog početka njen stav protiv vladine politike prema Palestincima sasvim jasan. Ipak pušta dokazima da govore sami za sebe. Njen formalni izbor, elegantno praćeni kadrovi, ukazuje na potragu, na istragu.

DIARY OF THE END
Juan Alejandro Ramirez, Peru
Peruanski autor Juan Alejandro Ramirez je pjesnik koji daje glas ugroženima, kako je ranije pokazao u, recimo, filmu POTER, u programu Panorama. U ovom filmu, tehnički igranom, zapravo prisvojenom istinitom pričom ispričanom dokumentaristički, jedna žena u Limi, koja je odlučila da se ubije, iz off-a priča o tegobama koje je iskusila, od siromaštva do odbacivanja. Ramirez je vodi kroz prikaze epizoda iz života koji je sve samo ne kako treba. Ramirezov neponovljivi stil može se nazvati estetizirano melanholičnim.

INAL MAMA: SACRED AND PROFANE
Eduardo López, Bolivija
Bolivijski Guarani Indijanci već generacijama žvaću i prave čaj od ozloglašenog lista koke. Ne samo da je to bitan dio njihove kulture, već i, kako nekoliko njih kaže, neophodno sredstvo ublažavanja života. Jesu li oni krivi što ljudi u razvijenijim zemljama kupuju kokain, iskvareni oblik tog prirodnog proizvoda, i o njemu postaju ovisni? Nesposobna da ovlada rasprostranjenom zloupotrebom kod kuće američka vlada pomaže bolivijskoj vojsci u uništavanju usjeva. Ali, Guarani nisu naivni: shvataju da imaju zlatnu koku za izvoz, čime će sebi pomoći. Zapanjujuće lijep film Eduarda Lopeza ne samo da predstavlja kontradikcije, već ima i jedu od najboljih muzika u dokumentarnom filmu u posljednje vrijeme.

WOMEN FROM GEORGIA
Levan Koguashvili, Gruzija, SAD
Levan Koguashvili je gruzijski reditelj koji živi u Tbilisiju, a koji je studirao film u New Yorku i koji dobro poznaje ta dva različita društva, što se ovdje jasno vidi. Uglavnom srednjovječne žene nezaposlenih Gruzijaca odlaze u Sjedinjene Države, gde rade kao njegovateljice starih i često iznemoglih Jevreja u New Yorku. Radni sati su dugi, a posao emotivno zahtjevan. Koguashvili ostvaruje nevjerovatan pristup ovim žeama, koje zajedno žive da bi uštedjele nešto novca i stvaraju prijateljstva da bi sačuvale mentalno zdravlje i kulturni identitet. Nevjerovatno je što je njegova kamera blizu, a da nimalo ne smeta. Rezultat toga je da bez obzira na snimateljsku opremu koja ih okružuje, ove marljive žene ne daj se smesti, već nama daju precizan portret subkulture koja bi bez toga ostala u sjeni.

TORGHEH
Mohammad Hasan Damanzan, Iran
U selu kod Khorasana, u sjevernom Iranu, četiri žene sviraju jedan drevni instrument koji se zove doetar. Jedini je problem što po seksističko islamskom zakonu Irana to ne smiju da rade. Mohammad Hasan Damanzan svaku od njih intervjuira i daje im priliku da objasne svoju predanost, bez obzira na posljedice. Čini se da su žrtve takvog ugnjetavanja, da malo šta imaju da izguvbe. Damanzan svoje subjekte poštuje time što ne stavlja nikakav autorski potpis, već pušta da kontinuitet filma nose njihova svjedočanstva i blage melodije.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: