Prazna sala na komemoraciji za Marka Vešovića: Znamo li cijeniti one najistaknutije među nama?
Dok su ga na posljedniji počinak na sahrani ispratile i mnoge ličnosti iz javnog života kao što su Jasna Diklić, Zlatan Fazlić Fazla, Strajo Krsmanović, na komemoraciji je bilo tek dvadesetak ljudi.
Odmah nakon njegove smrti uslijedile su brojne reakcije, dirljive i emotivne poruke sjećanja na čovjeka koji je bio primjer ljudske veličine i moralnih principa, međutim, to je na komemoraciji izostalo.
Postavlja se pitanje koliko zapravo znamo cijeniti one najistaknutije među nama - bilo za života ili nakon smrti?
Asmir Kujović u svom obraćanju na komemoraciji podsjetio je da su ga Sarajlije za vrijeme rata sa suzama u očima zaustavljale na ulici samo da bi mu zahvalili na hrabrim tekstovima koje je objavljivao. Takvo iskazivanje poštovanja danas je izostalo.
Kroz svoju karijeru Vešović je često govorio o Sarajevu i o tome šta mu glavni grad BiH znači.
"Prije ovoga rata ja nisam previše osjećao Sarajevo. Trebalo mi je da mi bosanska prijestolnica pokaže svoje rane i da smjesta postane moj rodni grad. Nesreća izjednačuje ljude - svi smo mi ustravljena živinčad, koja svaki dan očekuje da od njenog mesa Karadžićevo topništvo napravi nadrealističke kolaže. Postali smo braća po čekanju granata, po drhtanju pred eskplozijama, po utrobnom strahu za svoju djecu, čije plačeve ni Bog s nebesa ne bi mogao podijeliti na srpske, hrvatske i muslimanske", napisao je Vešović u jednom od svojih tekstova.
Veliki dio njegovog života bio je vezan za Sarajevo gdje je i preminuo u 78. godini. Bilo je onih koji su ga voljeli, onih koji su ga iz određenih razloga omalovažavali i smatrali kako nije relevantan da govori o nekim stvarima koje su vezane za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zbog takvog narativa, kao što se desilo i sa nekim drugim javnim ličnostima, Vešovića su vremenom mnogi zaboravili.
Njegov lik i djelo "oživjelo" je s viješću o njegovoj smrti, međutim, bilo je potrebno tek nekoliko dana da ga Sarajlije ponovo zaborave.
